Stipe Božić vratio se proteklog tjedna u Split, nakon što je odustao od
pokušaja uspona na djevičanski istočni vrh najljepšega,
najopasnijega i najtežega himalajskog vrha, 7710 metara visoka
šiljatog Januua. Kako je prije dva tjedna završena jesenska penjačka
sezona na Himalaju, od uspona je odustao i hrvatsko-slovenski dvojac
Tomaž Humar i Božić koji je tamo krenuo kao filmski snimatelj i penjač
koji nosi nekoliko svjetskih rekorda. Među ostalim, jedini je četiri
puta na tri vrha viša od 8000 metara iznio i filmsku kameru.
S jednakom nesigurnošću, ali uz mnogo više publiciteta, prati se
povratak američkoga himalajskog supermena Eda Viestursa i 49-godišnjeg
penjača i najslavnijega himalajskog filmaša Davida Breashearsa s
krajnjeg zapada Nepala. Njih su dvojica na Everestu bila i proljetos
jer se Viesturs pokušava na svih 14 vrhova viših od 8000 metara popeti
bez dopunskoga kisika, a Breashears snima film.
Upravo je David Breashears bio svjedok najveće himalajske katastrofe,
koja se dogodila 10. svibnja 1996. godine na Mount Everestu. Tada je u
samo jednom danu na visinama iznad 8000 metara poginulo osmero
planinara iz SAD-a i Novoga Zelanda. Breashears se toga dana ondje
zatekao s kamerom. Snimao je dokumentarac 40 kilograma teškom kamerom
za panoramsko-kupolastu tehniku mreže kinematografa IMAX. Film koji je
tada nastao, postao je najuspješniji IMAX-ov film 1998. godine
zaradio je 120 milijuna dolara! Unatoč sjajnu uspjehu filma, knjigama i
stotinama članaka koje su napisali preživjeli sudionici ekspedicija iz
1996. godine, ni danas do kraja nije razriješen gorak prijepor o tome
zašto se nesreća dogodila i je li se mogla izbjeći.
Nažalost, svjedoka je sve manje. David Breashears, koji je sve vidio iz
najveće moguće blizine, raščišćivao je sve do prošle godine što se to
bilo dogodilo. Ili, kako kaže, PTSP nije rezerviran samo za ratnike.
Igrani film o tim dramatičnim događajima koji upravo dovršava, trebao
bi biti njegovo iskupljenje od noćne more koja ga je proganjala od 10.
svibnja 1996. godine.
Planine su mjesto na kojem, u nezamislivo lijepu, a istodobno
surovu okolišu, možeš doznati istinu, tko si i što si. U civilizaciji
svoj trenutak istine možeš dugo izbjegavati i odgađati, a na pravoj
životnoj kušnji zatajiti a da uopće ne razumiješ zašto kaže
49-godišnji filmaš.
Šerpin rekord
Pripremajući spektakularni "Everest" za IMAX-ova kina, od njegovih
snimaka načinjen je dokumentarac "Kako smo snimali Everest: Radno
mjesto zona smrti", koji je na Međunarodnom festivalu filma i videa u
Chicagu osvojio zlatnu plaketu prije nego što se slavni film počeo
prikazivati. Za IMAX je prije dvije godine snimio i režirao
dokumentarac "Kilimandžaro: Na krov Afrike", neku vrstu reality showa
sa sedam pojedinaca iz vrlo različitih okolina. O najvišoj svjetskoj
planini snimio je još i četiri vrlo različita televizijska
dokumentarca, dok je u filmu Jeana-Jacquesa Annauda "Sedam godina u
Tibetu" s Bradom Pittom njegova kamera dočarala krajolik. Iste te 1997.
godine prikazuje se dokumentarni TV-film "San o Tibetu", kojemu je
koproducent, a u kojemu se osim kolega s filma, primjerice Martina
Scorsesea, Richarda Gerea i Stevena Seagalla te političara Henryja
Kissingera, pojavljuje i plejada Tibetanaca koji sanjaju o neovisnosti
svoje zemlje.
Do ljeta ove godine na vrh Everesta poslije prvih osvajača, Edmunda
Hillaryja i Tenzinga Norgaya, popelo se 1600 ljudi!
Istodobno, na K2, drugi najviši vrh, nije ih se popelo ni sto. Već
petnaestak godina brojni ekolozi, među kojima je najglasniji slavni
Reinhold Messner, traže da se ograniči broj ekspedicija i organiziraju
akcije čišćenja okoliša. Koliki je pritisak ljudi prema vrhu, najbolje
je opisao Šerpa Pemba Dorje, koji je prošle godine postavio brzinski
rekord uspona od baze do vrha 8 sati i 10 minuta.
Nikad mi to ne bi uspjelo da se na vršnom grebenu u jednome
trenutku u promenadi nije našlo čak 90 ljudi. Pustio sam ih naprijed i
onda sam po utabanu snijegu mogao projuriti pored njih priznao je.
450 poginulih
Mnogo ljudi neizbježno ostavlja mnogo otpada. Čak i najsavjesniji, kada
je život u opasnosti, ostavljaju sve i bježe.
Najteže je na Južnom sedlu: na visini od 8000 metara, odakle se juriša
na vrh, mnoštvo je napuštene opreme, šatora, užadi, boca s kisikom.
To možda i nije toliki problem jer lako se za sigurna dana odatle
spustiti s dvije ili tri čelične boce. No umrloga gotovo nije moguće
dopremiti u dolinu s te visine kaže Jon Krakauer, pisac knjige
"Na tankom zraku".
U zoni smrti još i danas leži 120 tijela poginulih himalajaca. Od
početka osvajanja Everesta na toj je planini poginulo oko 450 penjača.
JUNACI HIMALAJE
Samo 15 dana nakon tragedije osmero planinara, 25. svibnja, na Mont Everest uspjelo se popeti četvero penjača prve južnoafričke ekspedicije, toliko posvađane da ih je telefonski mirio i Nelson Mandela. Na vrhu su osvanuli 25. svibnja 1996. godine, a među njima bila je i Cathy O’Dowd koja se u ekspediciju javila kad je za nju doznala iz novina! Talijanski Južnotirolac Hans Kammerlander popeo se na vrh istoga dana za 16 sati i 45 minuta te s vrha spustio na skijama. Dva dana prije na Everest se popeo prvi Šveđanin, Goran Kropp, koji se 23. svibnja 1996. godine nije samo na vrh popeo sam i bez dopunskoga kisika u bocama nego se pod Everest iz Švedske dovezao biciklom i isto tako poslije uspona vratio natrag u domovinu! Najstariji čovjek koji se popeo na Everest bio je 70-godišnji Japanac Yuichiro Miura, i to 23. svibnja 2003., najmlađi je Tsheri Šerpa, kojemu je 23. svibnja 2001. bilo 16 godina i 14 dana kad je bio na vrhu. Osoba s najvećim tjelesnim oštećenjem koja se popela na vrh bio je u svibnju 2001. godine 32-godišnji slijepi Amerikanac Erik Welhenmeyer. Jedini Hrvat kojemu je to uspjelo, i to dvaput, 1979. i 1989. godine, Splićanin je Stipe Božić.
Otvori KEKS Pay
