Nitko u kazalištu i na estradnoj sceni nije mogao ono što je mogla Nela
Eržišnik, punim imenom: Nevenka Marija Nela Maras Eržišnik Blažević.
Bilo je dovoljno da digne mali prst i da cijela dvorana prasne u
smijeh. Posljednji je put to izvela na javnom snimanju tv-emisije
Željke Ogreste, na mjestu koje nam pomaže da čaroliju prsta lakše
opišemo, u zagrebačkom kazalištu “Kerempuh”.
Taj prst kojem se slatko smijao cijeli “Kerempuh” nije, naime, bio samo
prst omiljene glumice, nego i čarobni štapić modernog huncuta Petrice
Kerempuha. Njime nas je Nela Eržišnik davno i zauvijek začarala, u
siromašnim večerima kad smo se pobožno okupljali oko radijskog aparata
u kojem je svijetlilo zeleno oko, da bismo slušali njezine bezazlene,
jednostavne, ali blagotvorne šale. U vrijeme kad se iznad svega
cijenila ozbiljnost i službeno dobro kotirala natmurenost, ona je
svojoj golemoj publici, pa i onima kojima i nije bilo do šale,
priređivala gozbe smijeha.
Obični ju je puk obožavao. Njezina dva kerempuhovska lica, Tetka Ikača
i Marica Hrdalo, udomaćila su se i tamo gdje se nije znalo za
filharmoniju i akademiju znanosti. Njih tri - lucidna, raskuštrana
vještica Nela, nedelikatna Ličanka Ikača i zagorski vrag Marica, mogle
su proizvesti dovoljno duhovitih dosjetaka da nitko ne bude prikraćen.
Čak je i Veseli Diktator u njima nalazio oduška u ulizivačkoj mori koja
ga je ipak ponekad mučila.
U ličkom Kerempuhu duga jezika s vremenom se nataložilo toliko
uzbudljivih doživljaja, jetkih pričica, ushita, malih osveta, ganuća,
suza radosnica, sjećanja na smiješne prizore iz prošlih života, da je i
mali prst dovoljan da se mnogo toga u trenutku vrati pred oči zahvalne
publike. Naravno, ako je taj mali prst čaroban, kao što je bilo čarobno
glumačko umijeće Nele Eržišnik.
Na Mariju Jurić Zagorku dugo se u Hrvatskoj gledalo s visoka (navodno
ozbiljne i vrijedne hrvatske književnosti). Tek je autoritativni Stanko
Lasić uspio našu umišljenu kulturu uvjeriti u Zagorkinu iznimnu
vrijednost. S velikom glumicom Nelom Eržišnik je slično. I na njezina
se tri života (Nela, Ikača, Marica) na estradi gledalo s
potcjenjivanjem, no što je to u usporedbi s njezinim malim prstom!
Njegova će čarolija djelovati mnogo dulje od sjećanja na razvikane
kazališne veličine.
Kao i svi pravi umjetnici, i Nela je imala nekoliko talenata. Pisala je
tekstove za svoje nastupe, izvrsne priče, političke komentare, izvrsno
crtala i objavila knjigu uspomena “Moja tri života” (uskoro izlazi u
drugom izdanju, jer je prvo rasprodano).
U toj je knjizi opisala šepavu i grbavu djevojčicu Lelu koja je Nelu i
ostalu djecu u Otočcu uvjeravala da leti na velikom orlu. Nije ih
uvjerila sve dok se nije popela na stijenu i bacila u provaliju. Nela
je u svojoj knjizi nacrtala Lelu kako leti na orlu, a sad joj se, evo,
i sama pridružila. Lela i Nela lete visoko, pa ih se razlikovati može
samo po dignutom Nelinu prstu.
U SPOMEN NELI ERŽIŠNIK
Nelin prst