Naslovnica Kultura Kazalište

Željko Königsknecht: Moj je uzor Pero Kvrgić koji i u mirovini glumi kao mladić

Glumac slavi 35. obljetnicu umjetničkog djelovanja i kaže da se tijekom tih 35 godina najviše promijenila publika. U jednom trenutku se upravo u kazalištu najdramatičnije vidio nestanak srednjeg sloja. To su ljudi koji idu u kazalište. Oni bogati idu na revije, gala izložbe, gala večere, kaže glumac
19. siječnja 2017. u 14:38 1 komentara 260 prikaza
16.01.2017., Zagreb - Zeljko Konigsknecht slavi 35 godina umjetnickog djelovanja.  Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Popularni glumac Satiričkog kazališta Kerempuh ove subote, premijerom komedije Mire Gavrana “Traži se novi suprug”, slavi 35 godina umjetničkog djelovanja, a u razgovoru otkriva kako je zbog Večernjaka odlučio živjeti sto godina.

Trideset pet godina glumačke karijere. Kako to gordo zvuči...

Nije lako glumiti tolike godine, naročito ne tempom kojim sam ja glumio u Kerempuhu. Zato mi se i dogodilo da sam 1993. morao otići. Morao sam se odmoriti nakon svojih prvih deset godina u ovom kazalištu, kamo sam došao 1983. Ni sam ne znam koliko sam predstava odigrao u tom prvom periodu. Nije bilo lako, jer tada smo često igrali i po dvije predstave dnevno, i normalnu i noćnu scenu, a gostovanja su bila takva da je bivše kazalište Jazavac obišlo doslovno svaki kutak bivše Jugoslavije. No, 1993. sam otišao u slobodnjake, poželio se dramskog programa, novih izazova.

Ali srce je ostalo u Kerempuhu?

Ostalo! Zapravo sam i u periodu slobodnjaštva puno igrao u Kerempuhu. Postojala je samo jedna razlika, nisam se ja prilagođavao njihovu rasporedu nego oni mojim slobodnim terminima.

U ovih 35 godina promijenile su se države i društveni sistemi. Koliko se promijenio teatar?

Jako! Možda najviše od svega publika. Nekada je financijska situacija ljudima omogućavala da puno više idu u kazalište. Sada se publika pomalo vraća, ali u jednom trenutku se upravo u kazalištu najdramatičnije vidio nestanak srednjeg sloja. To su ljudi koji idu u kazalište. Oni bogati idu na revije, gala izložbe, gala večere i gala koncerte... Njih kazalište ne zanima. Nekada smo predstave, poput “Državnog lopova” igrali 300 puta i to je bilo uobičajeno. Sada to uspijeva predstavama poput “Spektakluka”, koje su napravljene za ljude koji se u kazalište žele doći opustiti i nasmijati. Danas je veliki događaj kada slavimo stotu izvedbu nekog naslova, a prije se to nije ni slavilo, nego se čekala dvjestota ili tristota izvedba.

Kada se baci letimičan pogled na programsku knjižicu predstave s kojom slavite obljetnicu, ispada vam nakon svih tih godina, nitko drugi ne treba. U “Traži se novi suprug” ste i dramaturg i redatelj i glumac?

To je samo izlet. Ne bih se više toga prihvatio. Htio sam da jednom u životu ja sve određujem, kada će počinjati i završavati probe. Ali to vrijedi za sve, osim za redatelja i zato to ne bih to ponovio, jer uz sav taj posao igram uloge u pet drugih predstava. Imao sam asistenta, Zorana Mužića, za kojeg kažem da je bio moj umjetnički savjetnik, jer on je nadgledao scene kada sam ja na pozornici.

No, ovo vam je povratak u ovu komediju?

Igrao sam je prije dvadeset godina, ali vremena su se promijenila. Sve smo modernizirali, od scene Nine Mije Čikeš, kostima Tanje Rodd, pa sve do kreacije svjetla Vesne Kolarec. Sjajna ekipa s kojom je bilo prekrasno raditi.

Za slavlje ste odabrali i generacijsku suradnju, komediju Mire Gavrana s kojim ste studirali?

Miro i ja smo zajedno upisali Akademiju, on dramaturgiju, ja glumu, i negdje na drugoj godini smo se prepoznali, dosta se družili. Tada mi je dao tekst, “Zamrznuta sreća”. Kako tada nije bilo kompjutora, dao mi je jedinu verziju teksta. I sjetio se tog teksta prije godine dana. Sada ga tražim. Znam da ga imam, jer čuvam sve tekstove, ali treba ga naći. Nakon toga ćemo ga sigurno i postaviti, jer sjećam se da sam umirao od smijeha dok sam ga čitao. A to je najbolji znak da je tekst jako dobar.

U vašoj sam biografiji našla i jedan neočekivani podatak, onaj da ćete umrijeti 2061...

...ponad rijeke Mrežnice. Zapravo je Večernji list “kriv” za taj plan da živim sto godina. Kada sam napunio 50, imao sam krizu srednjih godina i još me nazvao novinar s pitanjem kako se poznati osjećaju na 50. rođendan. Rekao sam: “Očajno. Na rubu plača”, a kada sam završio razgovor, žena mi je rekla: “Isuse, pa tvoj život je prošao.” Kako prošao? Tada sam odlučio doživjeti stotu i bila je to tek prva polovica.

Znači, ‘61. se opraštamo, ali do koje godine mislite glumiti?

Vidjet ćemo, ovisno o zakonima, do 67. ili malo dulje. No, to je tek mirovina, a meni je uzor Pero Kvrgić, koji i u mirovini glumi kao mladić. Naše su biografije zapravo slične. Ni on nije snimio puno filmova, ali u kazalištu je legenda. I ja se nadam da ću postati legenda, iako nikada neću biti tako dobar kao Pero. No, činjenica je da i mene ljudi znaju po kazalištu i u koje god malo mjesto dođem, prepoznaju me po ulogama iz teatra. To su ta naša kerempuhovska gostovanja.

Spomenuli ste glumačke uzore. Uz Peru Kvrgića tko još?

Puno ih je, a nažalost puno njih više i nije s nama. Evo baš u ovoj predstavi prije 20 godina sa mnom je na sceni bio neponovljivi Ivica Vidović, a naša gospođa Zdenka je bila sjajna Slavica Knežević, koja i sada dolazi na premijeru. No, teško mi je sada nabrajati uzore, da nekoga ne zaboravim.

Sjećate li se kako je to bilo prije tih 35 godina? Kada mladi glumac počinje, što “posuđuje” od uzora kojima se divi?

Uvijek postoji stanovita ljubomora starijih kolega, jer se uplaše da ćete im uzeti dio pozornosti. Puno godina nakon svojih početaka razgovarao sam sa svojim dragim prijateljem Gumbekom (glumac Mladen Crnobrnja, op.a.). On je imao nekakav otpor prema meni, ali tek smo kasnije došli do zaključka da mu ja nisam bio nikakva konkurencija. I ne može mladi glumac biti konkurencija starijem, jer jednostavno igramo druge uloge. Sada, kada meni dolaze mlade kolege, zaista ne osjećam ljubomoru. Naravno, ja sada igram nešto manje, ali ne osjećam se ugroženo. Uvijek je lijepo učiti od kolega. Mene su učili stariji, uvijek sam slušao i cijenio savjete starijih kolega, a moram priznati da danas mlađe kolege slušaju mene.

Što im kažete?

Uvijek rado podijelim neki štos, nisam škrt na tome, jer najvažnije mi je da predstava bude dobra, da publika bude zadovoljna.

S toliko teatarskih “utakmica” u nogama, gdje pronaći onaj žar s kojim se zagrize nova uloga?

Evo, u ovoj sam predstavi htio vidjeti mogu li izdržati taj tempo. Mogu li odigrati pet uloga u jednom komadu. Mogu!

Kako se “bilda” ta glumačka snaga?

Puno radim. To je ključno, jer nama glumcima je mozak tako namješten. Imam fotografsko pamćenje i uvijek si označavam brojevima ulomke u tekstu jer ga tako lakše pamtim. Zapravo nevjerojatno lako pamtim tekst, ali stalno učenje je najvažnije. Uz to, ja dodajem i odmor, jer baš to moje kolege često zaboravljaju, i pucaju zbog toga. Ja se ljeti odmaram i ne glumim. Naravno da sam kao mladi glumac išao i na Igre i na Splitsko ljeto, ali danas više ne. Sada mi to vrijeme treba za obitelj, moju vikendicu na Mrežnici. Ondje dva mjeseca punim baterije. I tada se krajem kolovoza već zaželim glume i jedva dočekam prve probe u rujnu.

Glumačka ekipa na efektoj sceni "Zmaja" “Zmaj” - nova predstava Kerempuha Kako ubiti zmaja koji čući u svakome tko uvijek pogne glavu? 14.10.2016., Zagreb - Pjevacica Maja Posavec.  Photo: Goran Stanzl/PIXSELL moj kvart Maja Posavec: Zalutate li u gradu, za upute pitajte mene Pijani Dani satire Fadila Hadžića Atelje 212 govori o pijanstvu u kojem padaju maske

Je li vam se ikada dogodilo da vam uleti rečenica iz krive uloge?

Naravno, jer igramo puno. Ovaj tjedan imam “Hamleta u selu Mrduša Donja”, “Političko vjenčanje, “Jedan sluga, dva gospodara”, pa premijeru, pa već 27. siječnja novu premijeru u Teatru Gavran, gdje radim predstavu “Zaboravi Hollywood”... U tjedan dana odigram i po sedam uloga, kako da ne pogriješim?

I kada se to dogodi, gdje je spas?

Kako kada. Najčešće te spasi kolega ili improviziraš. Meni se nakon 150 izvedbi “Šovinističke farse” dogodila “crna rupa” – trenutak u kojem ne znaš gdje si i što si. No, to je takva predstava u kojoj sam ja mogao reći: “Kolege, oprostite, moram na WC” i onda sam, dok je inspicijent, moj dragi prijatelj Boris Geršak, u panici tražio tekst, jer ja sam tekst morao vidjeti na papiru, a on ga je znao napamet, iza scene vikao: “Evo me, evo, zapeo mi je šlic.” Ali to možeš izvesti ovdje. Nema takvih improvizacije kada igraš Hamleta. •

Roštilj
Za sve grill majstore
Želite sočne, mekane, ali i hrskave kobasice na roštilju? Evo nekoliko tajni za savršene bucke

A1 izdvaja za Vas