Neki stručnjaci govore kako objašnjenje modernih strahova, anksioznosti i napada panike moramo potražiti u prapovijesti. Navala adrenalina, od koje nam srce lupa kao da će iskočiti iz prsa bio je nekoć itekako koristan impuls – kada smo trebali bježati od sabljozubih tigrova koji su vrebali na izlasku iz špilje. Međutim, danas tigrovi nisu dio naše svakodnevice, ali naše tijelo to ne zna, pa isti osjećaj dobijemo i kada samo sjedimo pred laptopom u uredu, ili odemo u šoping-centar. Upravo o tim svakodnevnim životnim hororima, na prekrasno duhovit način, piše Barbi Marković u svojoj zbirci priča "Mini horor".
Spisateljica, rođena u Beogradu i koja već dugi niz godina živi u Beču i piše na njemačkom jeziku, za nju je nagrađena na Sajmu knjiga u Leipzigu 2024. godine, a "Mini horor" upravo je objavljen i kod nas u izdanju V.B.Z.-a. U središtu su svih priča Mini i Miki, mladi par koji živi naizgled banalni, srednjoklasni život u Austriji. No, njihova svakodnevica ispresijecana je stripovskim, nevjerojatnim situacijama, sasvim apsurdnima, ali istovremeno svima bliskima. Pa tako, kada Miki i Mini odlaze u Ikeu kupiti stol, on još ne postoji. Mini je u posjetu Mikijevim roditeljima, kada shvaća da su oni zapravo – keksi! Toksična rođakinja koju susreću u supermarketu ispostavlja se kao doslovna ljudožderka, a jedan prijatelj se tijekom razgovora o svojim životnim uspjesima, pred svima raspadne na komadiće...
"Knjigu sam pisala baš nešto kratko nakon pandemije. Tada sam shvatila da se, s jedne strane, većina problema u našem društvu vrti oko toga kako se ljudi odnose prema strahu. Strah je zapravo glavna emocija našeg vremena! A pravi užas je u malim stvarima, čudovišta nam zapravo uopće i ne trebaju", tvrdi Barbi Marković.
Baš zbog toga kako sjajno opisujete apsurd u svakodnevici, često vas uspoređuju s Kafkom...
Neki kritičari su me čak nazvali "Kafka na speedu"! No, ne znam jeste li čuli za Tanju Šljivar, također spisateljicu koja je upravo izdala knjigu u Njemačkoj – njoj su u recenziji nedavno napisali da je nešto između Kafke i mene (smijeh). On je uvijek, čini se, referentna točka. Ali nemam ništa protiv takvih usporedbi.
U posljednje vrijeme, žanrovska književnost proživljava malu renesansu, a jedan horor fantasy roman čak je ove godine dobio i Pulitzera. Čini li vam se se napokon odmičemo od tih elitističkih odrednica visoke i niske književnosti, šunda i kulture?
Da, i meni se to dopada! Ide i uz moj ukus i moje životno opredjeljenje (smijeh). Trash i camp se polako počinju miješati s elementima visoke kulture. I najzad, nekako sve što ja želim raditi je OK. Kada sam pisala ovu knjigu, u kojoj sam miješala književnost i Mikijev almanah, stripovske fraze poput "2 minute kasnije...", bila sam uvjerena da je to trenutak kada će me "izbaciti" iz književnosti. Posebice zbog toga što se stripovi na njemačkom govornom području i dalje smatraju šundom. Međutim, ispalo je da je to na kraju bio recept za uspjeh.
Što vas toliko veseli u trashu i campu?
Volim sve veselo i šareno, čak i kad djeluje malo jeftino, sve što nije tako decentno i tzv. old money estetika. To je nešto gdje sam ja kod kuće, to je moja klasa na neki način. I tu vrstu campa si dopuštam i u književnosti, možda je to moj vid borbe protiv te decentnosti i pretjerane ozbiljnosti koja je godinama vladala. Želim čitatelje izbaviti od dosade, ponuditi im nešto što će ih "udariti po glavi" i zadržati njihovu pažnju. Začiniti stvari, baciti glitter bombu!
Ono što me oduševilo u avanturama Miki i Mini, bilo je kako se lako s njima identificirati. Odlazak u IKEA-u i za mene je prava noćna mora na javi.
Strašno mi je drago što ta moja ideja zapravo tako dobro profunkcionirala. Naime, knjiga koju sam napisala prije "Mini horora", "Spičkano vrijeme", govorila je o 90-im godinama u Srbiji. Imala je zapravo vrlo dobru recepciju, ali dobila sam i neke kritike, pogotovo od ljudi s njemačkog govornog područja, kako jednostavno neke stvari ne mogu shvatiti ni zamisliti jer je "to ipak sasvim drugačija kultura". Nije mi to bilo baš jasno, jer kako mogu zamisliti nešto o čemu piše, na primjer, Stephen King, a život u Srbiji 90-ih im je tako dalek? Zato sam odlučila da ću se u svojoj idućoj knjizi pisati o likovima koji su svima razumljivi, koje ne mogu označiti kao drugačije, kao strance. Zato sam i izabrala Mikija i Mini kao svoje junake. Čak je i sam Disney kazao da je Miki najpoznatiji neplaćeni glumac na svijetu! Tako da sam ih i ja angažirala da mi glume u ovoj knjizi. Mislim da je ova knjiga zapravo i postala moja najuspješnija do sada, jer ljudi vole čitati o sebi, o svojoj svakodnevici.
Već dugi niz godina pišete na njemačkom jeziku.
U Austriji živim od 2005. godine. Na početku se nisam bavila pisanjem – radila sam raznorazne poslove, među ostalim dijelila i letke! A kada sam počela pisati, bilo je to na srpskom, i sve što bih napisala, netko bi morao prevesti, onda bi to tek izašlo, i jednostavno je to bio neki dodatni korak koji je sve usporavao. Vrlo jednostavno, shvatila sam da ako mogu čitati na njemačkom, svađati se na njemačkom, zašto ne bih pokušala i pisati na njemačkom? Naravno, i dan-danas moji tekstovi prolaze lekturu, ali tako je i kada pišem srpski. Ne romantiziram baš materinski jezik naspram drugih jezika. Više ih doživljavam kao različite instrumente, možda jedan sviraš malo bolje, malo preciznije, ali ne znači da ne možeš stvarati sjajnu glazbu. Ponekad me pisanje na njemačkom odvede i u zanimljivim pravcima, pa sam tako, u "Spičkanom vremenu", namjerno doslovno prevodila naše psovke, i tako, nadam se, malo i obogatila njemački jezik (smijeh).
Najveća je boljka naših pisaca što se od pisanja u Hrvatskoj ne može živjeti. Kako je to u Austriji?
Ima i tu raznih nivoa. Ja sam živjela od književnosti i još mnogo prije nego što sam napisala ovu knjigu i doživjela taj neki uspjeh s Leipziškom nagradom, samo možda malo lošije. Moram reći da sam nakon nagrade stvarno primijetila razliku. Bila je to kao mala odskočna daska, osjetila sam kao da sam promijenila klasu u književnosti i sada mogu reći da doista dobro živim od svog pisanja. Istina, nije da sam osoba koja pretjerano pati na luksuz, ali trenutačno se ne moram bojati hoću li moći preživjeti iduće tri godine. Nisam još počela kupovati nekretnine, ali egzistencija mi je osigurana za neko vrijeme. To je divan osjećaj.
Kakav je osjećaj bio dobiti takvu književnu nagradu? Što se promijenilo?
Osjećala sam se kao da sam doživjela malu prometnu nesreću! Mene su, doslovno, s pozornice odvukli novinari i za ruku me pet sati vodili od jedne televizijske kamere do druge. Nisam ništa jela, nisam znala gdje se nalazim, bila sam poput one ptice iz crtanog filma kada joj se oči zavrte u spiralu. Tako se nastavilo danima, i u nekom manjem obliku i mjesecima. Utrostručio mi se broj mailova i poziva, nudi mi se sve više poslova, zovu me i da pišem u kazalištima...
Na čemu radite ovih dana?
Istovremeno pišem dvije predstave! Jedna je kao neka mala opera za tinejdžere i o tinejdžerima, o otkazivanju koncerta Taylor Swift u Beču. Drugi projekt, kojeg planiram jednog dana pretočiti i u knjigu, jest drama o trashu. Želim se tim pojmom baviti na sve moguće načine.
Otvori KEKS Pay
