S hrvatskom suzdržanošću i u strahu da smo dobili još jedan klasičan “otočni” film gledala sam “Osmog povjerenika”. Kakvo bi to razočarenje bilo nakon sjajne knjige Renata Baretića.
Ipak, nakon dva osrednja kazališna uprizorenja velika je radost ustanoviti da ste bili sasvim u krivu. U pitanju je sjajna adaptacija Ivana Salaja, ozbiljan film koji propituje emocije, karaktere, specifičnosti otočnog života, mistiku, vjeru u utopiju, povratak sebi i, ono najvažnije, prijateljstvo i ljubav. Nezanemariv doprinos sjajne glumačke ekipe koje je dio i Dubrovčanin Frano Mašković u ulozi samog osmog povjerenika – političara Siniše Mesjaka. Razgovor s njim najbolji je uvod u film koji je od sutra u kinima, a kojem će, uvjereni smo, samo zlonamjernici pronalaziti nedostatke.
Uz Hvar i Zlarin, film je najvećim dijelom snimljen na Braču na kojem je upriličena i njegova premijera. Bili ste na bračkoj premijeri i sreli ljude s kojima ste živjeli i radili 35 dana za nastajanja “Osmog povjerenika”. Kakve su njihove reakcije?
To je bio način snimanja kakav želim da mi se ponovi barem još jednom u životu. Divno je doći na lokaciju, boraviti na njoj 35 dana i da se k tome poslože i dobar scenarij i dobri redatelji i dobri kolege. Tada nema šanse da nisi u liku i da taj film ne živiš svaki dan snimanja. Upravo to dogodilo se s ovom ekipom i ovim filmom. Jednako savršeno protekla je i njegova bračka premijera. Dvije večeri zaredom imali smo puno kino Mediteran u Supetru koje prima oko 400 gledatelja. Bračani film pomalo shvaćaju kao svoj brački, što on i jest jer je 90 posto bračkih lokacija igralo imaginarni Trećić i hvala im na tome.
Jeste li za vrijeme snimanja na otoku razbili predrasudu o škrtim Bračanima?
Razbijena je već drugog dana od dolaska. Govorim o gostoprimstvu od kojeg smo se svi udebljali po nekoliko kilograma zbog čega se naša kostimografkinja Morana Starčević čak bojala da nećemo stati u kostime. Ma kad osjetiš da otok diše za film koji radiš, još se srčanije baciš u posao.
Bračane ste razumjeli na dijalektu bez prevoditelja?
Da. Ipak sam ja južnjak.
Siniši Mesjaku na Trećiću je trebao prevoditelj. Sjajan je taj Baretićev metajezik – kombinacija dalmatinskog dijalekta i australsko-engleskog jezika, tzv. trećićanski govor. Čini mi se da ne bi bilo zgorega gledateljima ponuditi titl?
U kinu film jest titlovan. No vidjeli ste i sami da je to toliko dobro odigrano da se sve razumije i na samom energetskom nivou. Fraze trećićanskog zasigurno će ući u svakodnevni govor. Moja najdraža poštapalica je “vengo coj”. Već se i doma šalim na tu foru.
Na ekranizaciju knjige čekalo se 14 godina. Mijenjala se forma od serije do filma, redatelji, producenti, škripile su financije... Kada je vama ponuđena uloga Siniše Mesjaka?
Tri mjeseca prije samog početka lanjskog snimanja. I da, čini mi se kao da su sve karte igrale protiv ovog filma, a na kraju, kad se sve sklopilo, imam osjećaj da su baš te situacije dale svima vjetar u leđa da ne odustanemo, nego da grizemo još jače. Sa Salajem sam se na samom početku složio kako bi moj lik trebalo odigrati. Nijansirali smo ga na snimanju i poželio sam da svaki hrvatski film ima takav budžet da se može snimati kronološki, jer baš sam ovaj film htio snimati kronološki zbog goleme emocionalne promjene u tom čovjeku od početka do kraja priče. Međutim, to je jedina mogućnost koju nismo imali tako da sam jedan dan snimao scene s kraja filma, a drugi dan s početka što je nalikovalo emotivnom roller coasteru koji sam morao svladati. No, to je i golemo iskustvo i zadovoljstvo.
Koliko ste osobno nalik liku tog bahatog, korumpiranog političara?
Najvažnija stvar glume jest ta da što je lik različitiji od tebe, to ga je jednostavnije odigrati. Trebalo je, naravno, provesti istraživanje tko je taj čovjek, odakle dolazi, koje su mu navike, kakav je u interakciji s ljudima, tko bi to mogao biti, jer moraš ići na neki stereotip političara, ne nužno hrvatskog, a koje nažalost percipiramo kao negativne, no za što su zaslužni svi naši genijalci koje smo do sada birali i koje biramo i dalje. Ipak, na kraju svaki lik koji igraš moraš naći negdje u sebi jer svi imamo dijapazon emocija, od najgore do najljepše. Samo je pitanje odluke da se svako jutro probudiš i odlučiš biti dobar čovjek. Ali ako se malo bolje zamisli, svatko od nas mogao bi biti i lik poput Siniše i čini mi se da bih i ja bio takav kao političar.
Film je nemoguće svrstati u žanrovsku ladicu. Ali zasigurno je to film o prijateljstvu i ljubavi.
Tako je. Politička malverzacija samo je pokretač radnje. Ovo je ponajprije film o traženju onog lijepog u sebi, o bezvremenskom prijateljstvu koje se dogodi potpuno slučajno i ljubavi koja je moguća u bilo kojem kutu kugle zemaljske ako se poklope prave stvari. Dakle, ovo je film o onome što smo danas najviše zaboravili i potisnuli – o povratku sebi.
Snimali ste s legendama Ivom Gregurevićem, Špirom Guberinom, Matom Gulinom... Čemu su vas dečki naučili?
Bilo je tu i suza i smijeha. To su veliki ljudi i veliki glumci. Sama činjenica da smo odmah profunkcionirali kao ekipa govori sve. Vrlo su jednostavni, komunikativni, prijemčivi i empatični. A dobiješ i kritiku. Naime, ja nisam glumac koji ide u montažu i gleda svaki svoj kadar, ali neki od njih, neću imenovati tko, jesu pa sam dobio dobrih kritika, uputa i savjeta nakon što su odgledali kadrove u montaži. U konačnici film je koautorstvo – od najmlađeg statista do najstarijeg glumca. Sinergija svih tih iskustava doprinijela je da je film upravo takav kakav je.
Knjigu ste pročitali još 2003. Kakav je dojam ostavila na vas s obzirom na to da ste obožavatelj Smoje i Marqueza, a Trećić je nešto između Malog mista i Maconda?
Trećić je točno to. Znate ono kad nešto pročitate i na prvu vam miriše na film jer je sve dok čitate toliko živo da vrtite “film” u glavi. Mislio sam da je pitanje mjeseca kad će se dogoditi taj film. Ja sam tada bio student ADU uvjeren da nemam apsolutno nikakve šanse ni da statiram u njemu jer sam premlad. Eto, na žalost, a na moju radost čudnovate okolnosti koje su se događale oko tog filma pogurale su njegovo snimanje do 2016. i dobio sam priliku odigrati Sinišu.
U kojoj ste se ulozi zamišljali dok ste čitali knjigu?
U tom trenutku bih odigrao i bilo kojeg mještanina koji donosi pismo, ali najatraktivnija mi je bila uloga Tonina. Izabrao bi je svaki glumac. Borko Perić odigrao ga je fantastično. Presretan sam što mi je on bio partner u ovom procesu jer i privatno smo dobri, znamo se od studentskih dana i mislim da smo i u toj prijateljskoj energiji našli ključ za naša dva lika. Dok sam čitao, o Mesjaku sam tek promišljao tko bi mogao biti tako hladan, odrezan i arogantan da ga glumi...
Od nastanka romana 2003. nije se puno toga društveno promijenilo, čak je i razlog ideoloških prepucavanja ostao isti.
I još su žešća ta prepucavanja. Tužno, ali istinito. Možda će ovaj film pridonijeti pozitivi, da na stvari gledamo vedrije i da zahtijevamo promjenu. Da budemo puno odlučniji u tome u kakvoj zemlji želimo živjeti.
Je li u kulturi od te 2003. do danas bolje?
Teško je i grubo donositi ikakve zaključke jer od tada se dogodilo fantastičnih stvari, ali i katastrofa po zakonodavnom pitanju, po pitanju cenzura, cenzuriranja plakata i predstava, a i mi sami obeshrabrili smo se i vidim da se ne talasa previše oko nekih tema, kao da cenzuriramo sami sebe. U tome je i najveći problem jer u poslu kojim se bavimo ne bi smjelo biti autocenzure. Uvijek bismo trebali biti na rubu žileta. Treba se kopati dublje i raditi stvari koje nas istinski zanimaju, a strašno nas zanima propitkivanje onoga u čemu, gdje i kako živimo.
Kako komentirate sve otvorenije miješanje politike u kazalište, što je vidljivo po imenovanjima Hasanbegovića i Đapića u kazališna vijeća, ili navodne političke igre pri biranju ravnatelja Gavelle?
Najsmješnija mi je stvar da se netko zanima za segment koji od hrvatskog proračuna dobiva 0,49 ili 0,50 posto. Urnebesno me zanima zašto. Volio bih otkriti razloge iako ih naslućujem. A i ne događa se to samo sada. Kadroviralo se politički u kulturi i prije svih spomenutih ljudi, no postalo je tužno da su i kultura i funkcije u njoj postale dio plijena za raskusuravanje političkih stranaka.
Deset godina član ste ZKM-a, kako kažu, kazališta s najboljim glumačkim ansamblom u zemlji. U čemu je kvaka uspješnosti?
Kad sam dolazio u ZKM, došao sam u atmosferu koju su moji ozbiljni kolege već stvorili i trebalo se samo uključiti u taj film. ZKM je mjesto kreacije, mjesto koje i kolegijalno i umjetnički diše kao jedno, i to je najveća njegova prednost zbog koje nas se prepoznaje. Divno je raditi na mjestu na koje odlaziš s veseljem, a s proba se vraćaš ispunjen. Zato sam glumac.
Biste li se mogli preseliti na otok nalik Trećiću?
Mogao bih. Otoke percipiramo ljeti kad su nam bijeg za godišnji odmor, lude zabave, divan život... Ali na otoku treba živjeti i zimi, s djecom koja idu u školu i kad ih u razredu sjedi troje, kad hitne službe nema, kad se moraš pobrinuti za to što ćeš jesti jer ne živi se samo četiri mjeseca ljeti, već cijelu godinu. I tu sam negdje siguran u ideju da je vrhunac patriotizma, o kojem se u zadnje vrijeme govori iz raznih aspekata, upravo život na otoku cijele godine.
Da je meni pobići di nikoga nema. Najprije bi se isplaka, a onda razbija TV, radio i sve ča šuška. Bokun nožića pa u prilipke i ogrce, koju hobotnicu, malo divljega zelja. Vriću za spavanje i u bužu.