Tu sam laterna plinska već starinska", grcao je vremešni Vjekoslav Majer kojemu je "staro i pošteno srce za Gričem puklo", prepuklo, da se zbog njega "prvi put zastidio ljudi".
Slutio je Majer pasatistički i naivno da je prošlost Gornjeg grada nepovratno iščezla i da slabe luči plinskog svjetla više nikad neće žmirkati tihim, opustjelim ulicama. A one su se ipak vratile i svjetlucaju, pale se ručno (osobno sam se u to uvjerio), malim plamenom pod kapicom dugačkih motki.
Međutim, s nažigačima, vratili su se i nimalo romantični političari u svoja stara, napuštena gnijezda. Vratili su se u visine Zagreba kako bi ovaj put vladali s pedigreom starine banskoga Griča, kao da su im već sami prohujali vjekovi priskrbili tu osobitu čast.
Crveni Šparemblekovi baletani u novoskrojenim surkama s početka devedesetih godina trebali su puku dočarati povratak izgubljena duha prošlosti, tradicije i oduzete povijesti.
Upravo ta smjena straže na Gornjem gradu, savršeno groteskna i dostojna najboljih filmova Jacquesa Tatija, označila je početak nove političke krivotvorine zvane Gornji grad.
Novi gospodari Gradeca
O, otrcani, jadni Griču! Novi gospodari Gradeca koji se krune pred Markovom crkvom, polažući prisegu u historijskom ambijentu, nakanili su prilagoditi dotad mistični i šetalački Gornji grad geometriji svoga vladanja.
Stegnuti omču Države i Vlasti oko privatnosti običnog građanina. S vremenom su sve više purificirali, istiskali preostale "gornjogradece", Gričane treće dobi iz njihovih trošnih kuća, pa i sveprisutnim "osiguranjem", opasačima s palicama na svakom uglu plašili zalutale turiste.
Promijenili su stubokom fizionomiju i duh starog Zagreba. U gradu tom, gdje je "vilovo Lisinski, sustao Vraz i Gaj", danas se mogu sresti parovi katekumena Šeksa i nesuđene Jadranke, mudre Palade Vlaste Pavić i odlučnog Račana, tankoćutne Vesne Pusić i poštenjačine Čačića kako ruku pod ruku patroliraju starim gričkim brdom kao da je njihovo, kao da su ga preoteli od zvjeradi i divljači iz doba prije Mons Grechensisa iliti Grčkih goricah. Koga se još danas može sresti na Gornjem gradu?
Magistra Đapića, još, i Hebranga-Pinnochija? Sve samo karakterne i plemenite ljude. Sve do pojave demokracije i poslije vladalo je uvjerenje da su nam komunjare ukrali pamćenje.
Što je u pedesetogodišnjem obroku vremena poprilično točno. Ali tko nam ga nastavlja svakodnevno krasti? Tko nam uzima reperne točke sjećanja, orijentaciju uspomena, čupa dušu iz srca?
Upravo oni koji su je prisvojili, cijeli jedan grad Gornji cijeli jedan univerzum predan je na korištenje tekućim, potrošnim političarima od kojih se moraš sklanjati. Gornji grad postao je po njima čisto policijska utvrda na teritoriju od Opatičke do Matoševe i Visoke ulice.
Tu vlada uniforma, fućkaljka, marica u pripravi kad zasjeda Vlada, pojave li se štrajkaši: duh pretresa, usnimavanja, odvođenja ili barem špijuniranja.
Tu vlada Vlada, Sabor, Ustavni sud, državna administracija na Markovu trgu parkiralištu za njihove crne limuzine, tu su posadili stražarske kućice, znakove s natpisima Vlada, Sabor, za vozila s posebnom propusnicom, ne i za vozila bez akreditacije. Ostalima: znak zabrane. Ili posebna dozvola u najboljem slučaju.
Mnogo puta sam naišao na ovaj prizor: oko Markove crkve sve je bilo zaokruženo bijelim trakicama kao da se dogodio zločin; mnoge ulice zagrađene kao da ne postoje, ili su vrst apendiksa ulicama s državotvornim zgradama.
Policajci s toki-vokijima i kuhačama vrebaju na svakom uglu, dostojni glasovitog pandura Martina Fruka. I tikatakaju petama: to je glazba Gornjeg grada koja probija njegovu tradicionalnu tišinu.
Propuštaju se samo blizu novinari, ekipe kamermana s televizije ne bi li ih se uslikalo prije ili poslije sastanka pred Banskim dvorima kako izlaze iz svojih vozila i dadnu izjave sudbonosne po narod.
Iščezao Matošev Grič
I gdje je sad legendarni Matošev Grič? Iščezao je zauvijek zajedno sa zadnjim bohemima Matejne. Sve što je Rabbi nekad osudio, danas cvate. Zar se onda nije bolje zapitati: čemu Grič? Čemu šetnja? Čemu brdo? Čemu Zagreb?
Gdje je ona tišina zatvorenih dveri, samotnih dvorišta i starih bunara ovijenih mahovinom, malenih kuća kao "utočišta sanja" zbog kojih se čovjek mogao povući iz trgovačke i profane buke Donjeg grada i uspeti uz strmi obronak, pronaći što kriju stare zidine, tamni prozori kuća sa žbukom koja se trusi, vecchia citt?, che fra le mura ascondi religione del tempo, kao što je zapisao Pasquale Pinto.
Uskoro se na Strossmayerovu šetalištu, bivšoj Južnoj promenadi, neće moći gaziti ni žuto lišće, gledati kesten i slušati fućkanje štiglica... Tu nema duha ni propuha, vjetra pomiješana s lišćem. Nema ni staraca što hrane golubove dršćućim rukama, a odavno su kao zečevi pred lovcima u šumi pobjegli i ljubavni parovi.
Posljednja grička prodavačica bit će sigurno Matoševa Pepica koja se bez Jojčeka nije htjela maknuti panduru koji ju je "pristojno upozorio". Da ne prodaje kestenje, tu, kraj uspinjače.
Nedem Jožica, kaj mi moreju. Ja nis niš kriva. Nedem, makar i najdepši fratri padali! Ali i nju će odvući krišom...
Sav život se zaustavio negdje na Kamenitim vratima, uz zapaljene svijeće i onaj šapat u mraku čudotvornoj Gospi. Dalje pristojan čovjek više ne ide. Dalje je njihovo. I što onda činiti? Prolijevati suze? Cmizdriti i jaukati? Ili pružiti otpor? Samo sanjati...?
Evo inicijative, doduše utopijske, oko koje bi se okupili stari i novi Zagrepčanci, a nisu isključeni ni dotepenci kojima je stari Zagreb na duši. Mogla bi se nazvati "Zlatna bula 1242. godine", s radnim zadatkom: vratiti Zagrebu status slobodnog grada. Iseliti vlast s Griča.
Zlatna bula je inače Sveto pismo gradske slobode, ponos vjekova i zavist Kaptola, kako je zborio Šenoa, ali danas je nije potrebno gurati pod nos "bahatim velikašima i lakomim crkovnjacima", nego pravim gospodarima Griča spodobama u manekenskim odijelima s aktentaškama.
Stupovi tuđinstva, provale Tatara, stoljeća gušenja narodnoga duha, germanizacije, puzavog, mađaronskog duha, vratili su se u grad u obliku crno lakiranog domaćeg Trojanca nevjerojatne konjske snage motora i s konvojem osiguravajuće pratnje. Sad ga valja zaustaviti na prilazima Gradecu.
Parazitska klasa političara
Inicijativa "Zlatna bula 1242." imat će za cilj građansku revitalizaciju Gornjega grada, vratiti mu kazališta, kavane, pivnice, sajmove, kasina, glazbene paviljone, zabave, javne plesove, kapucinske točionice vina, čitaonice, sunčane satove, male tiskare, vodoskoke s bazenom, pekare s glasovitim pecivom Venera i mnoge druge sadržaje svjetovnoga života koji se spominju u bogatim gornjogradskim kronikama.
Vratiti mu nearhivirani život i pranger, mučilo za lašce, sramotni stup pred južna crkvena vrata kao turističku atrakciju i podsjetnik okupatorima da se više nikad ne drznu oteti Gornji grad ljudima.
A oni? Kamo s njima? Na Zagrebačkim književnim razgovorima 1994. godine Radovan Ivančević, Zagrepčanin od duha i formata, zalagao se za to da se u demokratskom društvu dvadeset prvog stoljeća dokine treća ljudska vrsta, parazitska klasa političara, posljednji ostatak klasno privilegiranog sloja.
Budu li ekonomske probleme rješavali ekonomisti, socijalne sociolozi, psihološke psiholozi, budu li znanost vodili znanstvenici, a umjetnost umjetnici, naprosto više neće biti posla za univerzalne diletante političare koji podvrgavaju svom monopolu cjelokupnu energiju gradskog čovjeka. Neka idu stoga natrag u Prisavlje, u Kockicu kao što su činili komunisti.
Neka se dočepaju Medvedgrada ako već sanjaju o prošlim vremenima, tamo neće nikoga smetati. Ili put Velike Gorice, poput Amerikanaca koji su shvatili da su nepoželjni i nesigurni u centru. Daleka im kuća, što se Inicijative tiče...
Otvori KEKS Pay
