Drama "Gospodar muha", prema romanu engleskoga književnika Williama Goldinga, imala je premijeru na daskama HNK u Osijeku proteklog tjedna. Režiju potpisuje Vanja Jovanović, kojemu je ovo prva redateljska suradnja s osječkim HNK, uz koji je vezan svojim odrastanjem i obrazovanjem.
– Nemam veliku tremu jer sam siguran da je posao obavljen kako treba. Uzbuđenje zbog reakcija publike svakako postoji, ali nikako i nesigurnost – kazao nam je redatelj uoči premijere predstave koja govori o svijetu u trenutku izbijanja nuklearnog rata.
– Aspekt romana koji obuhvaća nuklearni rat Golding je samo okrznuo i imam osjećaj da, osim te dodatne okolnosti, taj aspekt nije došao do izražaja pa tako ni u našoj predstavi ne predstavlja predmet fokusa. To što naš svijet strepi od nuklearnog rata samo je posljedično onome o čemu se u predstavi govori, a to je ljudska priroda potaknuta pogrešnim odgojem u svom početku – govori Vanja Jovanović.
Distopijska je to priča o mladim robinzonima koja razotkriva tamnu stranu ljudske prirode. Prošlo je 70 godina otkako je prvi put objavljen roman Williama Goldinga, no pitanja koja postavlja čine se jednako aktualnima, posebice kada je riječ o ljudskoj prirodi. Golding se, kaže naš sugovornik, jednostavno pozabavio temom koja nikada neće prestati biti predmet interesa svih psihologa, sociologa, filozofa i umjetnika koji su na neki način i kroničari našeg postojanja. Kad nestane pravila, a divljina preuzme primat, hoće li prevladati razum ili kaos, razum ili sirova sila?
– U predstavi pobjeđuje sila, ali ne vidim ni da u realnosti razum uspijeva parirati sili jačega. Problem je što pravila uvijek postavljaju jači, što je također na neki način sofisticiranija upotreba sile ako pravila nisu u službi morala i dobrobiti svakog ljudskog bića – odgovara.
Belzebub je iskonsko zlo. No, ako se pita Jovanovića, ne postoji dobro i zlo, već samo ono što stavljamo u fokus.
– Ne mislim da kao pojedinac imam prevelik utjecaj na ljudski rod. Promjene nastojim stvoriti prije svega u sebi, a okolini se dajem onoliko koliko mi okolina dopušta. Smatram da bi svaka druga vrsta djelovanja bila bliska sili. Jedino što, za razliku od drugih ljudi, ja imam privilegij posla kojim se mogu izraziti i ponuditi dio svog viđenja svijeta – ističe.
Publika sjedi s glumcima na pozornici, da bi se postigao što neposredniji doživljaj, pa umjesto 353 mjesta, samo ih je 110, zbog čega su i dvije jednakovrijedne premijere.
– Ovdje sam tu postavku predstave prepoznao kao nužnost zbog same ritualnosti predstave koja je najkazališniji moment Goldingova romana. Pokušao sam pogledati predstavu i s veće udaljenosti, ali dojam nije bio ni približan varijanti kada se predstava gleda iz blizine – pojašnjava mladi redatelj.
Vanja Jovanović išao je u Građevinsku školu, a arhitektonski tehničar potpuno je spontano završio na umjetničkoj akademiji.
– Pred kraj srednje znao sam da se ne želim baviti građevinom, a tu školu upisao sam zbog svog likovnog talenta, koji se u toj školi nije razvijao. Budući da sam u tom trenu bio potpuno bezidejan oko svojih mogućnosti, inicijativu je preuzela moja mama, koja je pronašla "akademiju za lutkarstvo" misleći da se radi o izradi lutaka. U razgovoru sa svojom kolegicom iz srednje Anđelom Kusić, koja trenutačno u ovoj predstavi radi dizajn rasvjete, shvatio sam da se radi o glumačkoj akademiji na kojoj se, osim glume, studira i lutkarstvo. Ona me uputila na dramski studio, gdje sam se zaljubio u kazalište, u koje sam u srednjoj školi išao samo kada sam morao. Onda sam zbog prijemnog ispita brzinski nastojao nadoknaditi sve predstave koje nikada nisam pogledao i eto... – priča nam.
Izjavio je jednom kako u to doba uopće nije znao što redatelj radi.
– Ne bih ni dalje znao u potpunosti definirati redateljski posao jer je individualan od redatelja do redatelja. Svatko od nas ima neko svoje viđenje kazališta i nešto po čemu je prepoznatljiv. Mene, naravno, zanimaju svi segmenti kazališta, ali ako bih morao odrediti što mi je najvažnije, rekao bih da su to glumci i upravo vodstvo glumca kroz proces najdraži mi je dio redateljskog posla – kaže.
Režiju je studirao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Je li mu Zagreb otvorio više vrata nego što bi to Osijek?
– Naravno. Nećemo si lagati, Zagreb je ipak hrvatsko kazališno središte. Osim što je Hrvatska centralizirana i samim time je olakšan pristup poslovima, zagrebačka akademija, osim glumaca i redatelja, školuje i dramske pisce, koreografe, producente, a po novom i scenografe. Od prve godine studija stvaraš veze i skupljaš svoj autorski tim s kojim ćeš surađivati u budućnosti – naglašava.
Osvojio je niz nagrada, ali ne osjeća ih kao teret jer ne misli puno o tome.
– Ono što su mi nagrade osigurale bili su budući projekti, kojima ću nastojati osigurati i sljedeće. To je život slobodnjaka, katkada ti ide, a katkad si na dnu, tako da se ne nastojim zanositi trenutačnim uspjesima, nego se pokušavam dalje razvijati i u poslu i privatno – ističe Jovanović.
Koliko je uopće teško danas uspjeti na kazališnoj sceni, pitamo ga. U vremenu smo i kada sve više novca odlazi na naoružanje, u cijeloj Europi, pa za kulturu zasigurno ne ostaje puno...
– To je tema o kojoj bih se mogao raspričati satima, ali ću se vratiti na jedno od prethodnih pitanja, na koje sam odgovorio da nastojim izbjeći bavljenje stvarima na koje ne mogu utjecati. Tako nastojim sačuvati svoje mentalno zdravlje u otrovnim okruženjima. Mislim da stvarno ne treba biti previše pametan da bi izabrao kulturu, a ne pokolj... Ali, eto, očito postoji jako puno ljudi koji misle drukčije... – kaže.
Upita li ga se koja je misija kazališta i ima li ono društvenu obvezu, odgovorit će kako je kazalište oduvijek imalo društvenu misiju.
– Te su se misije mijenjale od razdoblja do razdoblja, ali jedna je stvar uvijek ostala ista i zbog toga će sve preživjeti – ono okuplja ljude. U ovom vremenu u kojem su socijalni kontakti između ljudi sve isprazniji, hladniji i lažniji, kazalište nam treba više nego ikad prije. Ako izgubimo živi kontakt između ljudi, izgubit ćemo sebe. Ako se mene pita, ono što kazališta u Hrvatskoj pod hitno moraju napraviti jest privući u slobodnu prodaju mlađu publiku. Ako se to ne dogodi, kazalište će ostati bez perspektive, izgubit će svoju pravu svrhu i posjete kazališta pretvoriti u isprazni elitizam.
U današnjem društvu zasigurno nedostaje empatije, a tu kazalište "ne da može, nego mora" odigrati svoju ulogu.
– To je primarna kazališna svrha. Mislim da nema umjetničke grane koja može pobuditi empatiju kao živa veza između glumca i publike, i zato na tome moramo inzistirati – ne samo mi koji se bavimo kazalištem nego i cijelo društvo – zaključuje.
Otvori KEKS Pay
