Zvonimir Šipek, stari Zagrepčanec s tetom u Sustjepanu, strikanom u Kotoru i jednom slovenskom i jednom ciganskom prababom te jednim srpskim izrodom u Valjevu, kao pripadnik generacije devetsto šezdesetih napokon je izgubio status apsolventa kroatistike na FFZG-u. „Jebala ih Bolonja", rekao je teti koja mu je uručila papire, „propala mi je i šansa da uđem u Guinessovu knjigu kao najstariji indolentni študent na svijetu!"; teta ga je gledala kroz zaprljane očale nalik pepeljarama: da je radila na šalteru HEP-a, Šipek bi joj izgledao kao svaki drugi penzić što kuka na nebeske račune. (Samo što se Šipek tresao od PTSP-a, a ne od parkinsona.) A što se sve promijenilo od dana kada je upisao faks. Mediteranske igre u Splitu, Titova smrt, Olimpijada u Sarajevu, Univerzijada u Zagrebu, Forsiranje romana reke i tada je odlučio napisati postmodernistički roman u kojem bi se iskupio za godine života s materom i gluvarenje. (A ako ga vide i u NIN-ovom žiriju, tim bolje!) Ali radove su mu u časopisima odbijali, a roman nije odmakao dalje od prvih nekoliko stranica. Čak i kada je ubacio motiv pisca koji se muči da piše roman, što je bilo još postmodernstičkije od prvotne ideje, nije se mnogo pomaknuo. A onda su se stvari ubrzale; mater mu je umrla od neodređene boleštine (iz bolnice je donio torbu s njenim stvarima i bacio je u ormar), došlo je razdruživanje i – pusti roman, no pomozi domovini. Prijavio se u dragovoljce više da se kazni zbog stvaralačke nemoći i da odagna strah od samotnog života u praznom stanu. Kao snajperist smaknuo je tri četnika premda je broj uvećavao kad bi popio. U dva je navrata na terenu radio svašta i vidio što mine mogu napraviti od ljudskog tijela. Više nije mogao spavati. Jednom je postavio sebi pitanje – kako je ovo bolje od strahovanja u praznom stanju i mučenja pred bjelinom papira, ali su ga izvješća s fronte osvijestila: ovdje se brani domovina, jebeš individualni angst i neurozu! Počeo je sanjati o Hemingwayu, o angažiranom djelu, nečemu poput "novoga žurnalizma" onoga pedera Capotea, ali s domoljubnom idejom. Ne ljubakanje s običnim ubojicom, već podavanje sebe na oltar nečega višeg, što obujmljuje, grije i tješi, kao neka velika Mater.
Kada se nakon oslobođenja vratio u Zagreb, drugi su ga morali obavijestiti da je počeo piti, pušiti 4 kutije cigareta na dan, da se trese, da mu je pogled luđački, da nikoga ne sluša, već samo melje jedno te isto: „parčići mozga, noga tamo ruka onamo, samo je pao, sloboda nema cijenu, ne znate vi kako je to..." Dijagnosticirali su mu PTSP, dali mu braniteljsku mirovinu i tada je prvi put u životu počeo redovno dobivati neke novce. Opet je živio samotno u stanu, ali kada god bi se sjetio fronte, strah bi nestao. Vrata nije ni zaključavao. Na kuhinjskom stolu stalno je držao vojnički nož za uljeza. Jednom je tako umalo preklao poštara koji mu je donio bilten jedne braniteljske udruge. Primijetio je da ga ljudi izbjegavaju kao da je kužan i da ni s kime ne umije ni o čemu razgovarati. On bi samo o tom osjećaju bliske smrti i stalne napetosti, a svi drugi bi, činilo mu se, o nevažnim stvarima, o glazbi, cijenama hotela na Jadranu, dočeku Nove u Beču i Parizu, Austriji. Počeo je purnjati pet kutija na dan. Stvarnosni roman o ratu nije napredovao. Što god bi napisao, ma koliko bilo realno, zvučalo mu je bijedno kada bi to pročitao naglas. Kao da je slušao polaznike neke škole kreativnog pisanja koji ima zadaću „uživiti se u dušu dragovoljca". Pitao se kamo su mu nestala njegova rođena iskustva. Prebirao je po sjećanju od upisa na kroatistiku i prije (seksualna iskustva, sukob s milekima zbog pljačke trafike, kletve nesretne majke kada im je na vrata pozvonio „socijalni radnik").
Jednom je nakon mnogo vinjaka dobio viziju sličnu onoj nakon LSD-a (to je jednom probao na ljetovanju sa švedskim turistima: slike iz Playboya su oživjele i nije mogao razlikovati žive Šveđanke od gotovo holografskih likova njegova elektrizirana uma; to ga je pratilo sve do rukovanja s Josipom Vrhovcem na Univerzijadi, kada su ga greškom uzeli za uzornog študenta). Eh, kako mu fali figura oca za roman. To mu je odzvanjalo poput refrena. Odjednom ga je nešto ponukalo da ode do ormara kamo je bacio torbu s majčinim stvarima iz bolnice. U njoj je, osim toaletne torbice i rublja, našao teku i fascikl. Otac mu je bio pijanac i napustio ih je još dok je Šipek bio mali. Majka je o njemu sve najgore govorila. ("Smeće!") U teki je našao broj telefona pored kojeg je pisalo "Reći Zvonkecu di mu je tatek..." vrlo nečitkim rukopisom osobe na samrti.
Torba je čamila u ormaru šest godina! Isuse Bože! Otac moj. Možda mi je tatek bogatun koji vozi jeep i puši cigarilose, ima mladu ženu i hižu s bazenom. "Ta figura oca tako je izdašna u svjetskoj književnosti, a bogme i u našoj. Šta je onaj Kiš od toga napravio. A tek Ivana Simić Bodrožić", mislio je Šipek. Načeo je šestu kutiju kratkog winstona. "Tko o čemu, ja o romanu, baš sam lud", pomislio je i drhtavim rukama okrenuo broj. Neka teta se, nakon mnogo sumnjičavih pitanja, napokon smilovala da mu objasni da je Božidar (a u iskaznici je pisalo ime oca Bratimir! "Oh, Isuse, nije valjda Srbin?!", prošlo mu je kroz glavu) u domu za njegu starijih i nemoćnih. Jedvice je dočekao jutro. Da ubije vrijeme, dohvatio je onaj fascikl i on je nuđao još fascinantniji sadržaj: nekakav roman. Na prvoj je stranici, naime, pisalo – roman by Zlatko Crnković & Ivan Kušan. Doživljaji turističkog vodiča Zlatka po Srbiji, strasni susret s devojkom iz Zaječara, ona ostala trudna, ali mu rekla tek na samrti, nakon 1995. Dijelovi koje je napisao Kušan bili su jasno odvojeni: puni ilustracija i američkih uspomena s neke stipendije; Kušan nagovara Zlatka da bude kavalir i prizna dijete. Šipek je bio posve zbunjen. Otuširao se, obrijao, oprao kosu i zube. Kupio bocu vinjaka za tateka. I karton winstona. Vojnički nož je, ne znajući zašto, stavio u džep. U domu za njegu starijih i bolesnih, međutim, dočekalo ga je razočaranje. Otac je bio uglavnom nesvjestan i Šipek je stekao dojam da ga starac nije ni prepoznao. Ili, ako jest, da se nije obradovao. Nikakve šanse za nekakav razgovor, konačan susret oca i sina, pomirbu, nekakvo svjetlo na kraju tunela, neku nježnost koja bi makar u smrtnom času retroaktivno obasjala njihove živote i dala im smisao, iluziju dobrote, razumijevanja, bliskosti. Otac je ubrzo umro, kao pas. Tako su mu javili: njegovateljica ga je našla pored kreveta. "Baš nemam sreće", pomislio je Šipek, "oca ne mogu iskoristiti ni u književne svrhe. A ako stvarnosno opišem sve s fronte, još će me poslati u Haag. Nisam ja kao oni oslobođeni, nemam ja love za tolike odvjetnike".
Nakon pokopa dobio je sudski poziv. Iza oca ostalo je oporučno pismo (i nož koji je zaboravio u domu). U njemu je Bratimir, to jest Božidar, otkrio tajnu koju je čuo od supružnice – da je on samo očuh, a da je pravi otac Zvonimira Šipeka – Zlatko Crnković. Zato je i počeo piti.
Šipek je dugo sjedio nad tim pismom i fasciklom. U međuvremenu je umro i Zlatko. Šipek je ekavizirao rukopis i objavio ga u Srbiji. U nekoj "Laguni". Pod pseudonimom. I dobio NIN-ovu nagradu. Srpski nacionalisti su graknuli – zašto ustaši nagrada?! Hrvatski branitelji su ga se odrekli.
