Centar mog svijeta i svemira bio je tog ljeta 2000. godine u Stuttgartu. Moja Europa u tom svijetu i svemiru te je godine obilježavala 250. godišnjicu smrti Johanna Sebastiana Bacha od čije su glazbe sazdani temelji te Europe, njezina duha, kulture, vrijednosti, smisla i identiteta. U Stuttgartu je tog srpnja održan Bachov veliki tjedan. Organizator je bila znamenita Bachova akademija (Bachakademie), institucija s istoimenom ansamblom pod vodstvom maestra Helmutha Rillinga posvećena proučavanju, izvedbama i snimanjima Bachovih djela.
Bio je to kolosalan projekt. Proslava je osmišljena tako da su od četvero znamenitih skladatelja bili naručeni oratoriji, od svakog muka ili pasija po jednom od evanđelista, kao refleksija na Bachove pasije.
Biti tamo i dan za danom slušati praizvedbe novih oratorija Argentinca Osvalda Gojilova, Kineza Tan Duna i Nijemca Wolfganga Rihma bilo je veliko i važno iskustvo. Svoju Muku po Marku Gojilov je ispunio više trijumfalnom životnom radošću nego tjeskobom muke i umiranja, služeći se obilno tipično latinoameričkim muzičkim koloritom, ritmikom i melodioznošću. Tan Dun je Muku po Luki obilježio zvukovima vode stavljajući u središte pažnje prirodu. Bila je to glazba planeta koji je ugrožen i koji nam je sačuvati i spasiti. Ozbiljnost Muke po Mateju Wolfgang Rihm, doajen njemačke suvremene glazbe, konstruirao je na strogo racionalan i akademski način, bez podavanja i predavanja emotivnosti.