Naslovnica Kultura Knjige

Paulo Coelho u zatvoru: “Vrijeme u paklu ne broji se satima”

Jedan od najčitanijih pisaca današnjice imao je samo 26 godina kada je bio zatvoren i mučen.
30. rujna 2019. u 20:57 0 komentara 554 prikaza
Paulo Coelho
Foto: Ahiva VBZ
Pogledajte galeriju 1/4

Megapopularni brazilski pisac Paulo Coelho, koji posljednjih godina ima sigurno boravište u Švicarskoj gdje živi sa suprugom, svjetskim je medijima ovih dana poslao dramatično sjećanje na 1974. godinu kada je imao samo dvadeset i šest godina i kada je uhićen u rodnom Brazilu.

'kultura...zagreb...08.11.2005. hotel esplanada, paolo coelho foto: goran stanzl' oštra kritika Coelho napao klasik Jamesa Joycea: Uliks je budalaština

Nakon iznenadnog privođenja bio je kidnapiran te je morao izdržati konkretna mučenja koja su za brojne Brazilce, na žalost, bila put bez povratka. Na sreću po Coelha, on se roditeljima vratio živ pa je imao vremena da se u svojem burnom životu razočara i u komunističku ideju, oduševi se putovanjima i određenim religijskim iskustvima, ali i da napiše dvadeset i šest knjiga koje su od njega napravile jedinstvenu svjetsku književnu zvijezdu koja svoje poklonike ima i u Hrvatskoj. Coelho, kojeg u Hrvatskoj objavljuje VBZ, vlasnik je nekoliko teško dostižnih tržišnih literarnih rekorda.

Prema posljednjem podatku koji je sam iznio u razgovoru s novinarima iz svog švicarskog doma potvrdio je da je u svijetu prodano više od 300 milijuna primjeraka njegovih knjiga. Tom je prilikom Coelho rekao da više ne voli govoriti o Brazilu u kojem je na vlasti kontroverzni političar Jair Bolsonaro jer ne može li o svojoj zemlji govoriti lijepo, nije mu ugodno govoriti ružno. Nedavno je otvoreno napao Bolsonara kada je podosta ružnim rječnikom govorio o Francuzima i francuskom predsjedniku Macronu, te izvrijeđao i njegovu suprugu. I napis o mladenačkom zatvorskom iskustvu iz Brazila Coelhu će poslužiti kao još jedan način borbe protiv aktualne brazilske administracije s kojom se književnik nikako ne slaže. Coelhov tekst već je objavio i pariški Le Monde, a očekuju se i objave u brojnim drugim svjetskim novinama. Večernjem listu ovaj angažirani tekst ustupio je VBZ.

Video - More knjiga na Zrinjevcu

Godina 1974., 28. svibnja: skupina naoružanih muškaraca provalila je u moj stan. Pretraživali su ormare i ladice – ali ne znam što su tražili, ja sam samo pisao rock pjesme. Jedan od njih, onaj popustljiviji, zatražio je da pođem s njima kako bi „razjasnili neke stvari“. Susjed je sve to vidio i upozorio moju obitelj, koja je počela paničariti. Svi su znali što se u to vrijeme događalo u Brazilu iako se o tome nije pisalo u novinama.

Odveli su me u DOPS (Departamento de Ordem Politica e Social, Odjel za politički i društveni red) te priveli i fotografirali. Upitao sam ih što sam napravio, rekli su mi da su oni ondje da postavljaju pitanja. Poručnik mi je postavio nekoliko budalastih pitanja i pustili su me. Od tog trenutka, službeno, više nisam bio u zatvoru – vlada više nije bila odgovorna za mene. Kad sam odlazio, čovjek koji me priveo u DOPS predložio je da skupa popijemo kavu. Zaustavio je taksi i oprezno otvorio vrata. Ušao sam u auto i zamolio ga da me odvede do kuće mojih roditelja – morao sam im reći što se dogodilo.

paulo Preljub Paulo Coelho ima novi roman!

Dok smo se vozili, taksi su blokirala dva auta – muškarac s oružjem u ruci izašao je iz jednog vozila i izvukao me iz taksija. Pao sam na tlo i osjetio cijev pištolja na stražnjem dijelu vrata. Pogledao sam u hotel ispred sebe i pomislio: „Ne mogu tako brzo umrijeti.“ Upao sam u neko katatonično stanje: nisam osjećao strah, nisam osjećao ništa. Čuo sam priče o prijateljima koji su nestali; i ja ću nestati, a posljednja stvar koju ću vidjeti bit će hotel. Muškarac me podigao, bacio me na pod svog auta i rekao mi da navučem vreću preko glave.

Auto se možda pola sata vozikao uokolo. Bio sam siguran da biraju mjesto na kojem će me smaknuti – ali još uvijek nisam ništa osjećao, prihvatio sam svoju sudbinu. Auto je stao. Izvukli su me van i tukli dok su me gurali niz hodnik. Vrištao sam, ali znao sam da nitko ne sluša jer su i ostali vrištali. „Terorist“, rekli su. „Zaslužuješ smrt. Boriš se protiv svoje zemlje. Umirat ćeš polagano, ali prvo ćeš jako patiti.“ Paradoksalno, moj se instinkt za preživljavanjem malo-pomalo budio.

paulo coelho aleph Uspjeh VBZ-a Prodano pet tisuća primjeraka romana "Aleph" Paula Coelha

Odveli su me u sobu za mučenje s povišenim dijelom poda. Spotaknuo sam se jer nisam ništa vidio: zamolio sam ih da me ne guraju, ali udarili su me u leđa i pao sam. Rekli su mi da se skinem. Ispitivanje je započelo s pitanjima na koja nisam znao odgovoriti. Tražili su da izdam ljude za koje nikada nisam čuo. Rekli su da ne želim surađivati, razlili su vodu po podu i stavili nešto na moja stopala – onda sam, ispod vreće, vidio da je to uređaj s elektrodama koje su zatim pričvrstili na moje genitalije.

Tada sam shvatio da će me uz udarce, koje nisam mogao predvidjeti jer nisam ništa vidio (stoga ni izmaknuti se kako bih umanjio štetu), podvrgnuti i elektrošokovima. Rekao sam im da to ne moraju činiti – priznat ću što god žele da priznam, potpisat ću što god žele da potpišem. Ali nisu bili zadovoljni time. Onda, u očaju, počeo sam se jako češati po koži, otkidati dijelove sebe. Mučitelji su se vjerojatno uplašili kad su me vidjeli prekrivenog krvlju; ostavili su me na miru. Rekli su mi da mogu skinuti vreću s glave i tada sam čuo kako su zalupili vratima. Skinuo sam vreću i vidio sam da sam u zvučno izoliranoj prostoriji s rupama od metaka na zidovima. To objašnjava povišeni dio poda.

paulo coelho aleph Coelhov Aleph Coelhov "Aleph" je iskrena i literarno snažna ispovijed

Sljedeći dan, još jedno mučenje, s istim pitanjima. Ponovio sam da ću potpisati što god žele i da ću priznati što god žele, samo neka mi kažu što moram priznati. Oglušili su se na moje zahtjeve. Nakon ne znam koliko vremena i koliko mučenja (vrijeme u paklu ne broji se satima), začuo sam kucanje na vratima te su mi ponovno navukli vreću na glavu. Netko me zgrabio za ruku i rekao, posramljeno: „Nisam ja kriv.“ Odveli su me u malenu prostoriju, cijelu obojenu u crno, s vrlo jakim klima-uređajem. Ugasili su svjetlo. Samo tama, hladnoća i neprestano zavijanje sirene. Počeo sam silaziti s uma. Imao sam vizije konja. Čuo kucanje na vratima „frižidera“ (poslije sam saznao da su tako zvali tu prostoriju) koja nitko nije otvarao. Onesvijestio sam se. Budio sam se i gubio svijest opet iznova, a u jednom sam trenutku pomislio: bolje je da me prebiju nego da ostanem ovdje.

Probudio sam se i još uvijek sam bio u toj prostoriji. Svjetlo je bilo stalno upaljeno i nisam znao koliko je prošlo dana ili noći. Činilo mi se kao da sam cijelu vječnost bio tamo. Godinama kasnije, sestra mi je rekla da naši roditelji nisu mogli spavati; majka je stalno plakala, a otac patio u tišini.

Više me nisu ispitivali. Bio sam u samici. Jednoga dana, netko je bacio moju odjeću na pod i rekao mi da se obučem. Obukao sam se i navukao vreću na glavu. Odveli su me do auta i bacili u prtljažnik. Vozili smo se cijelu vječnost prije nego što smo stali – hoću li sada umrijeti? Naredili su mi da skinem vreću i izađem iz prtljažnika. Našao sam se na gradskom trgu punom djece, negdje u Riju, ali nisam znao gdje.

Paulo Coelho Paulo Coelho o romanu "Preljub" Prijevara nije moj put prema sreći

Zaputio sam se prema kući svojih roditelja. Majka je ostarjela, otac je rekao da više ne bih trebao izlaziti iz kuće. Nazvao sam svoje prijatelje, tražio sam svog pjevača – nitko se nije javljao na telefon. Bio sam sâm: ako su me uhitili, sigurno sam nešto skrivio, zacijelo su mislili. Riskantno je biti viđen s bivšim zatvorenikom. Možda sam izašao iz zatvora, ali zatvor ostaje sa mnom. Iskupljenje se pojavilo kada mi je dvoje ljudi, koji mi čak nisu bili bliski, ponudilo posao. Moji se roditelji nikada nisu do kraja oporavili.

Nekoliko desetljeća poslije, arhiv diktature pušten je u javnost, a moj je biograf dobavio sve dokumente. Pitao sam ga zašto sam bio uhićen. „Doušnik te optužio“, rekao mi je. „Želiš li znati tko te prijavio?“ Ne želim. To neće promijeniti prošlost.

Upravo takve „olovne godine“ predsjednik Jair Bolsonaro – nakon što se u parlamentu pozvao na jednog od najgorih mučitelja kao na svog idola – želi vratiti u moju domovinu.

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.