U Zagrebu je upravo završio Subversive Festival, interdisciplinarna platforma unutar koje politička teorija i film zajedničkim snagama pokušavaju poljuljati status quo, identificirati estetike otpora te njegovati radikalan pristup filmu, teoriji i praksi. U fokusu festivala su potencijalne transformacije neoliberalne svakodnevice te uloga koju umjetnost i kultura mogu odigrati u tom pothvatu.
Subversive Festival pokrenut je 2008., a središnja tema 19. izdanja bila je "Neljudska moć – algoritmi kapitala", o čemu su smo porazgovarali sa Stipom Ćurkovićem iz Programskog odbora Subversivea.
Subversive ove godine govori o "algoritmima kapitala", ali prosječnom čovjeku to zvuči kao teorijski SF. Kad prevedemo na svakodnevni jezik – tko danas zapravo upravlja našim životima: političari, korporacije ili algoritmi?
Što se tiče vašeg prvog komentara, točno je da teorijski jezik često odudara od svakodnevnih pojmova kojima si tumačimo realnost oko sebe, bilo u medijima ili na obiteljskom ručku. Ali da se neposredna pojavnost stvari podudara s njihovom esencijom, ne bi nam trebala znanost. Zadnja rečenica je skoro doslovno parafraza Marxa. Cijeli projekt kritičke teorije, pa i Marxove kritike političke ekonomije počiva upravo na tome da se razotkriju dubinske strukture koje determiniraju raspon mogućeg i dopustivog u domeni naše kolektivne moći da određujemo vlastitu sudbinu. Politika je nominalno teren na kojemu bismo o tome trebali odlučivati. Marksistički protuargument oduvijek je bio: dok god živimo u kapitalizmu, kapitalu inherentni profitni motiv zadaje strukturne granice našoj stvarnoj moći demokratskog odlučivanja o tome kako želimo živjeti, kako koristiti prirodne i društvene resurse, kako raspoređivati radno opterećenje i kako distribuirati plodove tog rada. Kapital nameće imperativ profitabilnosti kao jedini kriterij racionalnosti. Talijanski teoretičar Matteo Pasquinelli nedavno je u knjizi "Oko gospodara: socijalna povijest umjetne inteligencije" argumentirao da algoritmi u svojoj temeljnoj logici proizlaze iz pokušaja kapitalističke racionalizacije radnog procesa s ciljem povećavanja efikasnosti. A kapitalistički kriterij efikasnosti uvijek je pitanje povećanja profitabilnosti. Ukratko: dok god živimo u kapitalizmu, ono što strukturno upravlja našim društvenim životima interes je kapitala.
Umjetna inteligencija predstavlja se kao velika civilizacijska revolucija. Nije li ona samo novi alat za koncentraciju moći i bogatstva u rukama malobrojnih?
Sada ste si sami odgovorili na prethodno pitanje. Koncentracija i centralizacija ekonomske moći bio je konačni ishod konkurentske borbe i prije umjetne inteligencije. Veliki jedu male. I to je Marx već znao. Centralno pitanje oko svake nove tehnologije nije koje utopijske potencijale otvara na razini apstraktnih spekulacija, nego pod čijom kontrolom se nalazi i kojim imperativnima služi. U kapitalizmu odgovor glasi: dok god imperativi kapitalističke profitabilnosti diktiraju načine upotrebe tehnologije, ona je nužno pojavni oblik i utjelovljenje kapitala i njegovih interesa. U protivnom bi nas već i prethodne tehnološke revolucije oslobodile značajnog dijela prinuđenosti da velik dio svojih života posvetimo golom preživljavanju. Unatoč historijski vrtoglavom rastu produktivnosti, svi znamo da se to nije dogodilo. A neće se dogoditi ni s umjetnom inteligencijom. "Civilizacijska revolucija" dogodit će se kada se ukinu društveni uzorci koji proizvode taj paradoks.
Dok govorimo o digitalnoj budućnosti, ljudi rade za platforme bez sigurnosti, prava i često bez lica poslodavca. Je li tehnologija samo modernizirala eksploataciju?
Platformski rad predstavlja se kao prilika da svatko postane samostalni poduzetnik. Ni to nije ništa novo: govor o individualnoj autonomiji i slobodi prikriva dublje odnose strukturne ucijenjenosti. Platforme diktiraju pristup tržištu i uvjete tog pristupa, i one su te koje određuju i razinu kompenzacije. Radi se o tipu rada koji se formalno predstavlja kao odnos samostalnih poduzetnika, a ne kao odnos između poslodavca i posloprimca – između kapitala i rada. Tom ideološkom redefinicijom zaobilaze se povijesnim borbama uspostavljena zakonska ograničenja razmjera i uvjeta eksploatacije rada i predstavljaju se kao oblik slobode. Stvarna narav tog odnosa postaje očita kada si postavimo pitanje tko taj rad zapravo obavlja. A odgovor je: sve češće migrantski radnici, lišeni čak i minimalnih zakonskih zaštita koje uživaju radnici s državljanstvom.
Vidite li današnji uspon autoritarnih politika kao reakciju na ekonomsku nesigurnost ili kao simptom dubljeg kulturnog i civilizacijskog umora?
Uvijek prvo treba postaviti pitanje koji su realni društveno-ekonomski uvjeti određenih fenomena. Ne zato što bih mislio da time dobivamo odgovore na sva pitanja, nego zato što vjerujem da bez tog pitanja možemo dobiti samo krive odgovore. Makar se oni retorički predstavljali i kao "dublji" – pa bili oni i "civilizacijski" i "kulturni". Pitanje o usponu nove radikalne desnice i autoritarizma je kompleksno i teško je dati zadovoljavajući odgovor u okviru kratkog intervjua. Mnogi teoretičari koji su se tim fenomenima bavili s pravom ističu da sada živimo već skoro pola stoljeća neoliberalizma. Od kraja 1970-ih svjedočimo kontinuiranom napadu na državu blagostanja, slabljenju radničkih prava i sistematskoj proizvodnji "opće kulture nesigurnosti". To se prije ili poslije moralo politički manifestirati. Paradoks nove desnice je da njezinu pojavu i uspjehe možemo čitati kao pobunu protiv učinaka neoliberalne proizvodnje nesigurnosti, ali se ta "pobuna" artikulira u neoliberalizmu srodnom jeziku socijaldarvinističkog shvaćanja društva. Od neoliberalne ideologije meritokracije do sistematskog prijezira prema slabijima nije dalek put. Osjećaj socijalne ugroženosti za mnoge je realnost, ali njegovi uzroci ne leže ni u stranim radnicima ni u seksualnim manjinama, nego u neoliberalnim politikama, čija je svrha uvijek bila pogodovati kapitalu. Možda je i najveći ideološki uspjeh neoliberalizma da nas je – riječima Margaret Thatcher – uvjerio da "društvo ne postoji". Ono što ostaje su atomizirani pojedinci u ratu jedni protiv drugih u uvjetima percipiranog sužavanja resursa. Ne čudi da to proizvodi ogorčene borbe za obranu vlastitih relativnih prednosti, pa bilo i po kriteriju "ispravne" nacionalne pripadnosti i rodnih hijerarhija. O tome se može govoriti na različite načine: jezikom "civilizacijskog umora", ili u kategorijama prijenosa klasnog antagonizma s vertikalne na horizontalnu razinu: umjesto sukoba kapitala i rada, odjednom imamo diferencijacijske borbe unutar radničke klase po kriterijima roda, "rase" i nacionalnosti.
Nekad je ljevica govorila jezikom radnika, tvornica i socijalne pravde. Danas je mnogi doživljavaju kao akademski zatvoren krug. Kako je izgubila kontakt s ljudima koje je trebala predstavljati?
Živimo već pola stoljeća slabljenja historijske ljevice. Ključno pitanje nije govori li još itko jezikom klasa i "socijalne pravde", nego zašto taj jezik više nema adresata, iako oni koji su prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kao uvjet preživljavanja nisu nestali. U doba nastanka historijske ljevice takva situacija bila bi percipirana kao apsurdna. Dio odgovora leži u činjenici da je nestalo zajedničkog življenog iskustva. Jamac te koherentnosti nekoć su bile institucije poput sindikata i radničkih stranaka. One su danas društveno marginalnije nego ikada.
Živimo u vremenu u kojem ljudi imaju pristup beskonačno mnogo informacija, a čini se da nikad nisu bili politički zbunjeniji i pasivniji. Je li internet proizveo digitalno iscrpljenog čovjeka?
Belgijski povjesničar i teoretičar Anton Jäger nedavno ne objavio knjigu "Hiperpolitika". Njegova teza je da živimo u vremenu gdje je sve politizirano, ali ništa više nema stvarne političke posljedice. To je najočitije u ciklusima indignacije na društvenim medijima: kratkoročni užaren angažman koji brzo hlapi i migrira na drugu temu. Jäger kaže: Bez organizacijske institucionalizacije, koje se ljevica historijski odrekla ili joj je dopustila da uvene, nema stvarne i trajne politizacije. Svim besmislicama i toksičnosti kojima smo na internetu svakodnevno izloženi, možda ipak možemo reći: sama činjenica bujnosti afekata govori o tome da iscrpljenost o kojoj govorite nije apsolutna. Ljudi traže perspektivu. Presudno pitanje je: tko će im je ponuditi? Oni koji strahove i nesigurnost prevode u agresiju prema drugima i slabijima, ili oni koji zagovaraju solidarne odgovore? Odgovor na to pitanje odlučit će o tome u kakvoj budućnosti ćemo živjeti.
Otvori KEKS Pay
