Filip je jedan je od onih umjetnika čiji vas radovi neće ostaviti ravnodušnima. U njegovim slikama isprepliću se snovi i strahovi, a kroz prepoznatljivu melankoličnu atmosferu, istražuje vlastite nesigurnosti, odnose i sjećanja, pretvarajući ih u vizualne priče koje će vas potaknuti na razmišljanje. Trenutačno je student treće godine preddiplomskog studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a svoje radove izlagao je na dvije samostalne i nekoliko skupnih izložbi. Ove godine Filip je stipendist projekta Erste Fragmenti, koji već više od dva desetljeća pruža podršku mladim umjetnicima na njihovu stvaralačkom putu.
Tko je Filip Paljar? Možeš li nam se kratko predstaviti i otkriti nam kako se rodila tvoja ljubav prema umjetnosti?
Vjerujem da sam odmalena volio crtati i stvarati te sam to najviše iskusio kroz legiće. Unatoč tome, kasnije nikada nisam razmatrao umjetnost kao izbor karijere. Štoviše, gimnaziju sam upisao s mišlju da ću kasnije odabrati veterinu. No vrijeme pandemije promijenilo je stanje stvari. Kako sam, uostalom kao i većina, puno vremena provodio kod kuće, tada sam se zagrijao za crtanje, a zatim i slikanje te sam u nekom trenutku shvatio da je upravo to ono čime se želim baviti u životu.
Koje teme i tehnike te najviše zanimaju i odakle crpiš inspiraciju za stvaranje? Imaš li uzore u umjetničkom svijetu?
Bavim se pretežito slikarstvom, uglavnom akrilom, koji mi omogućuje brz i intuitivan rad. Kroz radove mi se obično provlače intimne teme; često me motiviraju moji vlastiti strahovi i nesigurnosti ili pak ljudi i stvari za koje sam sentimentalno vezan. Što se tiče uzora, ne bih rekao da ih imam u klasičnom smislu, ali svakako postoje umjetnici kojima se divim. Osobito bih izdvojio Adriana Gheniea, Marlene Dumas te Oleksiija Shcherbaka.
Ove godine si stipendist Erste projekta Fragmenti. Koliko su ovakve inicijative važne za mlade umjetnike?
Smatram kako su Erste Fragmenti te slični projekti gotovo presudni za mlade umjetnike. Ne samo da se radi o izdašnoj financijskoj pomoći koja može uvelike olakšati rad i produktivnost, već je tu i činjenica da znaš da netko vjeruje u tebe te u tvoj stvaralački proces. Nekad je najteže biti samouvjeren i prijaviti izložbu, strahujući istodobno kako će radovi biti prihvaćeni – pogotovo kada je tematika tako osobna.
Kako bi opisao svoje radove u tri riječi?
Dinamični, sanjivi, sumorni.
Možeš li nam reći nešto više o svom radu Skakavac ili metonimija straha? Tema je vrlo zanimljiva budući da je nastala iz tvojih osobnih strahova prema skakavcima, ali iza nje se skriva i dublja poruka.
Rad je nastao u sklopu Akademijine Ljetne škole Bengalska noć: interpretacije Drugog i Drugosti (Grožnjan, 11.–21. 6. 2024., voditelj izv. prof. dr. sc. Josip Zanki). Polazište je bilo istraživanje odnosa društva prema mentalnim bolestima. Rad simbolički prikazuje društveni strah i zazor od mentalnih bolesti kao onoga što je, u najširem smislu, nepredvidivo – kroz svakodnevni, gotovo banalni primjer straha od skakavaca.
Tvoji radovi našli su se i u knjizi Žumberačke priče po žumberački s rječnikom. Možeš li nam otkriti kako je tekao kreativni proces i koja je razlika u stvaranju za izdanja kao što su knjige?
Nastali su kao ilustracije za knjigu pokojnog Janka Heraka, istaknutog hrvatskog biofizičara i djeda moje djevojke Helene Bosnar. On je s velikom ljubavlju i divljenjem govorio o Žumberku, pa sam crtežima želio prenijeti tu njegovu privrženost i toplinu prema rodnom kraju. Zato ovaj projekt ne mogu promatrati kao uobičajeno ilustriranje knjige; za mene je on bio osobna posveta i pokušaj da tu emociju prenesem i drugima. Posebno valja istaknuti da su moji radovi samo dio ilustracija u knjizi, nastalih u suradnji s Helenom Bosnar, također studenticom Slikarstva na ALU-u.
Posebno je zanimljiva tvoja izložba radova “Bolje ikad nego nikad”. Možeš li nam reći više o tom serijalu i što ti je bila inspiracija za stvaranje?
Serija istražuje intimne teme inspirirane mojim prijateljima i kolegama s godine.
Povezuje ih zajedničko vrijeme, naše djetinjstvo. Zaintrigiralo me pritom zapravo čuđenje nad slučajnošću: činjenica da su se naša prijateljstva oblikovala tek sada, premda smo se mogli susresti i ranije, u različitim okolnostima. U radovima sam nastojao prikazati upravo te nepostojeće veze, one koje se nisu dogodile, a mogle su se dogoditi. Kako bih dočarao taj osjećaj odsutne bliskosti, koristio sam tmurne tonove i deformacije lica, oblike koji prizivaju nešto nalik sjećanju na ono što nikada nije bilo, ali je moglo biti.
Koliko je zahtjevno biti mladi umjetnik na jednoj maloj sceni kao što je Hrvatska? Je li teško pronaći svoju publiku?
Mislim da je danas to puno jednostavnije upravo zahvaljujući projektima poput ovoga, ali i društvenim mrežama koje umjetnicima omogućuju da lakše steknu popularnost i dođu do publike.
Kakvi su ti planovi za budućnost? Spremaš li neku novu izložbu ili radove?
Trenutačno nemam neke čvrste planove. Tek mi je počela treća godina i nastojat ću se što bolje držati studijskog programa i raditi u skladu s njim. Ali, ako se pojave radovi koji to zaslužuju, izložba će se, vjerujem, kad-tad dogoditi.
A dok čekamo nove Filipove radove, otkrio nam je kakvi su prvi dojmovi s izložbe u Laubi gdje je predstavio svoj rad Akt sala, akril na dasci.
– Izložba je jako lijepa i pomalo iznenađujuća budući da nisam očekivao da ću tako brzo izlagati u ovako lijepom i velikom prostoru. Jako sam uzbuđen što je došlo toliko puno ljudi, ali mojih prijatelja. Iako mi ovo nije prva izložba, svaka donosi svoju priču – zaključio je Filip.
Sadržaj nastao u suradnji s Erste bankom.
Otvori KEKS Pay
