Naslovnica Kultura

'Montažstroj je ono što ljudi u njega u projektima donesu'

Povodom dvadesete godišnjice djelovanja izvedbene skupine i zagrebačkog kazališno-performerskog branda Montažstroj razgovarali smo s jednim od njegovih osnivača i ravnateljem Borutom Šeparovićem.
24. prosinca 2009. u 14:19 0 komentara 4 prikaza
montažstroj
Foto: Luka Klun/Pixell

Povodom dvadesete godišnjice djelovanja izvedbene skupine i zagrebačkog kazališno-performerskog branda Montažstroj razgovarali smo s jednim od njegovih osnivača i današnjim ravnateljem Borutom Šeparovićem…

Što se u umjetničkom smislu promijenilo od prve javne akcije Montažstroja performansa „Kopačka u galeriji“ izvedenog 22.12.1989. za otvorenja izložbe Kazimira Maljeviča u Galeriji suvremene umjetnosti?

 Mnogo toga i ništa. Svijet u kojem živimo još je uvijek dovoljno problematičan da provocira umjetničko djelovanje jer performans ili predstava zapravo imaju smisla samo ako govore o nečemu konkretnom, no značaj kulture vremenom je oslabio. Krajem osamdesetih činilo se da umjetničkim radom možeš nešto promijeniti, a danas ti ne preostaje drugo no zabilježiti ono što se oko tebe događa i eventualno utjecati na pojedinca.

 Predstave Montažstroja uvijek su bile snažno društveno angažirane, provocirale su gledatelja na razmišljanje i uvlačile ga (ponekad i doslovno) u predstavu. Je li teško nakon projekata poput „Disca“, „T-formancea“, „Timbuktua“ ili „Kazališta vaše i naše mladosti“ opravdati očekivanje publike i stvoriti nešto dovoljno novo i svježe?

Pa zapravo jest jer se šok i skandal nevjerojatno brzo troše, a mene nikada nije zanimalo kazalište koje služi isključivo kao sredstvo potvrđivanja postojećeg stanja. Nije lako uvijek biti originalan i ozbiljno proizvoditi nešto što govori o stvarnosti na nov i zanimljiv način, posebno stoga što ne bih volio unedogled ponavljati modele koje smo stvorili samo zato što su se u nekom projektu pokazali uspješnima. Šok, skandal i radikalne strategije smišljene radi njih samih brzo se istroše pa, ako želiš raditi kvalitetne i smislene predstave, ponekad jednostavno moraš preuzeti rizik od neuspjeha. Danas sva kazališta, uključujući i HNK, pozivaju na neki donos sa stvarnošću, svakodnevicom. Svi govore da kazalište mora oslikati stvarnost u kojoj živimo, ali je pitanje uspijevaju li sva u tome i koje strategije koriste. Pitanje je mogu li se strategije koje su funkcionirale u 19. stoljeću i dalje uspješno primijeniti u 20. stoljeću…

Koliko je teško zadržati kontinuitet stvaranja i zadovoljiti vlastite umjetničke kriterije bez podrške institucija? Montažstroj ni dvadesetu godišnjicu neće dočekati u svom prostoru i financijski zbrinut…

 Pitanje prostora je možda bilo aktualnije u devedesetima kada smo djelovali isključivo kao skupina. Veći je problem to što Montažstroj kao ideja nije strukturalno podržan u smislu da ne možemo misliti uistinu dugoročno. Kad znaš da ćeš imati neke financije, recimo četiri godine, možeš stvoriti konkretan plan, a ako novac dobivaš isključivo po projektu, i to obično vrlo malo, ciljevi koje možeš ostvariti nisu dugoročni pa projekt ne možeš odvesti onoliko daleko koliko bi on po nekim svojim zasadama morao otići. Pritom uopće ne govorim o profitima već o tome kako uopće možeš dugoročno planirati rad jer čak ni za projekte koje sam planirao i za njih aplicirao ne mogu biti siguran da će se realizirati dok ne vidim koliko sam od grada novca dobio… Dobiti zgradu danas ne bi riješilo gotovo ništa osim što bi tražilo da se stvar prilično okameni i prestane biti živa.

 Je li situacija u Nizozemskoj drukčija? Jer li tamo lakše ostvariti ono što kao umjetnik zamisliš?

 U Nizozemskoj su načini financiranja kulture transparentniji jer je kultura nažalost privilegija velikih i bogatih naroda, no to ne znači da je tamo jednostavnije raditi projekte koje si zamislio. Kada sam ovdje puno mi je jasnije što želim reći, kome to želim reći i kako to želim reći. Kad kao stranac dođeš u neku zemlju uvijek te prati dilema hoćeš li preuzeti jezik i potpuno se adaptirati društvu ili ćeš nastaviti govoriti svojim jezikom i riskirati nerazumijevanje. S druge strane, ako se adaptiraš možda više nećeš razumjeti samoga sebe… Nije lako dobiti legitimitet da radiš društveno angažiranu i kritičku umjetnost kada si negdje gost. Vani te vole kao nešto neobično, kao neku egzotičnu životinju, kao drugo od sebe koje je samim time zanimljivo, no i sam znaš da je tvoja umjetnost tada u drugom planu.

Prati li Montažstroj još uvijek ona nesvrstanost i otpor identifikaciji s određenom vrstom izvedbene umjetnosti? Zbog čega toliko volite taj pluralizam?

 Montažstroj nikada nije ni bio mišljen kao isključivo kazalište, od početka smo radili i radit ćemo i u drugim medijima jer nam je cilj stvarati kazalište koje se suodnosi s videom, performansom, glazbom, internetom… to je u ovih dvadeset godina utjecalo da čitava tvar ostane živa. Kazalište je relativno uzak medij za ograničen krug neke elite. Uvijek mi je bilo uvredljivo definirati Montažstroj isključivo kao kazalište jer tada stvari moraš misliti užasno usko i odustati do mnogo toga…. Mi smo zapravo jedan projekt, brand koji propituje različite tipove umjetnosti.

 Kako je nešto što je 1989. počelo kao iznimno avangardno, neinstitucionalno i buntovno uopće spojivo s pojmom branda?

 Ovo brand bih uvijek stavio pod navodnike. Smiješno je govoriti o brandu u kulturi jer to nije mjesto gdje ima mnogo novca, no mi smo brand u smislu da ljudi prepoznaju naš rad. Za ljude je Montažstroj istraživačko kazalište koje nije namijenjeno isključivo trojici profesionalaca, kazalište koje artikulacije određenih pitanja učini koliko toliko gledljivima, razumljivima i prihvatljivima širem krugu ljudi.

 
U mnogim projektima Montažstroja izvođače čine „obični“ ljudi, neškolovani glumci i plesači, naturščici ili amateri. Zašto je tomu tako?

 Odbijam vjerovati da samo akademija bila ona glumačka ili plesna legitimira ljude da stoje na sceni. Svaki projekt zahtjeva drukčijeg izvođača - bilo bi suludo da nezaposlene žene u predstavi „Srce moje kuca za nju“ glume profesionalne glumice ili da u „Timbuktuu“ za uloge beskućnika angažiram bilo koga osim njih samih. Vodim se isključivo pitanjem što mi treba i tko mi to može najbolje dati pa se u našim projektima pojavljuju i profesionalci i amateri, plesači, performeri, stvarni ljudi…

 
Zbog čega ste u svom hommageu Montažstroju, predstavi „Generacija 91.-95.“ angažirali upravo polaznike ZKM-ove glumačke škole?

 
Iako je Dežulovićev roman „ Jebo sad hiljadu dinara“ okosnica predstave njegovi likovi, čini mi se, ni na filmskoj vrpci ne bi funkcionirali u dobi koju imaju u romanu. Bilo mi je ključno da o Domovinskom ratu u predstavi progovore dječaci i mladići koji su rođeni točno u vrijeme kada se to događalo, da propitamo koje je njihovo iskustvo tog rata kojeg zapravo nisu iz prve ruke iskusili. Zanimalo me je što generacija rođenih tada od tog vremena prenosi danas i što će ona donijeti u budućnost, možemo li to gledati optimistično…

 Kako ćete proslaviti dvadesetu godišnjicu, sprema li Montažstroj neke nove projekte?


Na samu obljetnicu prve javne akcije organizirat ćemo internu zabavu i prisjećanje na prethodnih dva desetljeća, no pravo slavlje počinje 24. siječnja kada će u HNK-u napokon biti premijerno izveden nogometno-plesni spektakl „Srce moje kuca za nju“ u kojem će jedanaest plesačica i isto toliko stvarnih nezaposlenih žena gledateljima otkriti tko zapravo predstavlja pravu sliku Hrvatske.

 
Ne ironizira li predstava na neki način nogometnu kulturu koju svih ovih godina nastojite teatralizirati? Je li ona odraz razočaranja onime u što se društvo u ovih dvadeset godina pretvorio?

I „Kopačka u galeriji“ iz 1989. i ova predstava stvar su teatralizacije nogometne kulture, ali je ona danas bitno različita od nogometne kulture iz vremena osamdesetih. Tada još nismo živjeli u ovakvom potrošačkom društvu. Nogomet je prije svega bio sport za radničku klasu, ljudi su na utakmicama mogli stajati, a danas moraju sjediti. Danas se uz nogomet veže prodaja proizvoda, on je postao biznis,a i žene su ga napokon počele gledati. Ono je bio kraj socijalizma, a danas živimo u žestokom neokapitalizmu istočnoeuropskog divljeg tipa u kojem su ljudi nastradali.

Što slijedi nakon „Srce moje…“?

Nakon premijere slijede još dvije izvedbe u HNK, jedna 31. siječnja u Zagrebu, a druga 8. veljače u Rijeci, a zatim polako počinje priprema za nova dva projekta za koje smo aplicirali. Jedan je onako ljubavni, a drugi je remake prve cjelovite predstave Montažstroja „Vatrotehna“ koja je izvorno igrala u napuštenom pogonu destilerije Badel. Prostor je danas u prilično lošem stanju pa nisam siguran hoćemo li ponovno moći u njega ući, no bilo bi zanimljivo „reprizirati“ predstavu u istom prostoru.

 
Recite nam za kraj postoje li danas osim Boruta Šeparovića uopće stalni članovi Montažstroja? Kako on izgleda danas?

 Montažstroj je ono što ljudi u njega u projektima donesu, on funkcionira kao produkcijski brend pa su ljudi koji se identificiraju s tim projektima zapravo članovi Montažstroja. Mi ni na početku nismo imali članske iskaznice…montažstrojem te čini to što želiš iste stvari kao on i sudjeluješ u njegovim projektima

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.