Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Moj Isus politički je Židov, a Baraba nije razbojnik, nego narodni buntovnik

08. srpnja 2019. u 12:00 0 komentara 393 prikaza
Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Josip Mlakić jedan je od vodećih bosanskohercegovačkih i hrvatskih pisaca srednje generacije. Otkada je za “Žive i mrtve” 2002. godine dobio prvu VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman (ovjenčan i nagradom Gjalski), njegova literarna karijera zna samo za uspone. Tako je prije četiri godine dobio nagradu Vladimir Nazor za roman “Svježe obojeno”. Prije tri godine Mlakić je dobio i Zlatnu arenu za scenarij za film “Imena višnje”. Sada mu je Fraktura objavila roman “Evanđelje po Barabi”.

Sarajevo: Orhan Pamuk na festivalu književnosti Bookstan BOOKSTAN Orhan Pamuk sretan zbog promjene vlasti u Istanbulu: Građani ne žele strahovladu

U teologiji je poznato Evanđelje po Barnabi. A što je vas konkretno potaknulo da u literaturu uvedete “Evanđelje po Barabi”?

Ovaj roman nastao je iz neke moje unutarnje potrebe, kao svojevrsno preispitivanje. Baraba mi je trebao kao nužni odmak, kao koliko-toliko objektivni promatrač koji tu “priču nad pričama” pripovijeda iz jedne neutralne pozicije, u čemu zasigurno ne bih uspio da je, primjerice, pripovjedač Barnaba. Dakle, uzimajući Barabu kao pripovjedača, izbjegao sam ujedno i zamku da se roman pretvori u neku vrstu “heretičkog štiva”, što mi nije bila primarna namjera, a roman bi zasigurno otišao u tom smjeru da sam za pripovjedača odabrao nekoga iz kruga sljedbenika Isusa iz Nazareta, pa i Barnabu. Mene je najviše zanimalo jedno političko vrijeme, iznimno burno i kompleksno, o čemu se iz kanonskih evanđelja malo toga da razaznati, što Baraba na jednom mjestu u romanu pojašnjava na sljedeći način: “Također, neobjašnjivo je izostao detaljan opis jednog sudbonosnog vremena koje je pamtilo tragove njegovih stopa razasutih diljem Galileje, Judeje, Idumeje, Samarije, Dekapolisa i Transjordanije.”

vatra i krv Povijest zmajeva i kraljeva 300 godina prije Igre prijestolja

Jeste li zbog ove knjige obišli Svetu Zemlju?

Nažalost, nisam, ali u današnje vrijeme to i nije toliki nedostatak koliko se to na prvi pogled čini. Naime, na internetu se može pronaći gotovo sve: od rekonstrukcije pojedinih građevina, primjerice Antonijeve tvrđave, pa do Herodova Maheronta, ili povijesnih karata iz tog vremena. Također, uspio sam rekonstruirati gotovo sve segmente života, od novca koji je bio u optjecaju pa do glazbe i instrumenata koji su se koristili u Judeji i Galileji tog vremena. Ovaj roman mi je važan i s te strane, zbog tog silnog istraživanja koje sam proveo te mnogih historiografskih i teoloških djela koja sam pročitao, po onoj otrcanoj kineskoj poslovici po kojoj je “put” ponekad važniji od “cilja”, što se u mnogome podudara s motivima zbog kojih sam se odlučio pisati sličan roman.

Koliko mi danas doista znamo o Barabi koji je zajedno s Isusom bio osuđen na smrt, ali je, za razliku od Isusa, pomilovan?

O Barabi se zna jako malo, uglavnom nekoliko šturih podataka iz kanonskih evanđelja, što za jedno književno djelo nije nedostatak, već naprotiv, to vam ostavlja dovoljno prostora za nadgradnju. Imao sam sreću da mi je prilikom pisanja cijeli niz sugestija dao fra Ivan Šarčević koji mi je poslao rad teologa Rudolfa Schütza “Baraba razbojnik – egzegetske bilješke” koji u mnogome razbija stereotipe koji postoje o Barabi kao razbojniku. Ti stereotipi zapravo su sve što imamo danas o Barabi tako da je na ovim prostorima i njegovo ime postalo sinonim za grubu, bezobzirnu osobu – barabu. Baraba iz mog romana mnogo je bliži onome što Schütz piše u svom radu. Naime, od četvorice evanđelista Barabu kao razbojnika navodi isključivo Ivan, dok je on kod Marka i Mateja tek “jedan od buntovnika”. Evanđelist Marko, koji daje najviše podataka o njemu, piše kako je Baraba bio zatvoren skupa s još nekim buntovnicima, ne navodeći o kojoj se buni točno radi. A moguće je da se radi o nekoj buni koju povijesni izvori nisu ni zabilježili jer su razne pobune u to vrijeme bile česte. Dakle, po svemu sudeći Baraba nije bio obični razbojnik, odnosno ubojica, kako se on doživljava, već neka vrst osviještenog buntovnika, borca za “narodnu stvar”. A i samo njegovo ime koje dolazi od aramejskog bar-abba, a znači “očev sin”, izazivalo je cijeli niz “teorija”: tako su neki u njemu “prepoznali” Isusova dvojnika, odnosno brata jer je ono Očev shvaćeno kao Božji sin. Dakle, najprije sam trebao razbiti opće, pa i vlastite predrasude o liku Barabe, da bih uopće pristupio pisanju ovog romana.

Denis Ćosić Čudni su putevi Gospodnji pa ipak nisam otišao u sjemenište

Još na početku romana napisali ste da je uskrsnuće živih veći mirakul od uskrsnuća mrtvih. Je li to svojevrsni moto ove knjige?

Jedan od važnijih motiva knjige upravo je to. Ta priča o Isusu iz Nazareta najzačudnija je upravo stoga što je do nas došla upravo iz jednog neočekivanog miljea, ako na trenutak zanemarimo činjenicu da apostoli, a radi se o Mateju i Ivanu koji su Isusovi suvremenici, za razliku od Luke i Marka, nisu osobno to zapisali svojom rukom, nego su njihova evanđelja nastala mnogo kasnije, što sam ja u romanu iz književnih razloga svjesno “previdio”, poput Kazantzakisa i Bulgakova, iako je i to jedan od stereotipa. Novozavjetni kanon je uspostavljen tek koncem 4. stoljeća, znači više od tristo godina kasnije. Taj moment daje evanđeljima dodatno na značenju, to što su “nastala” iz vizure neukih ribara, pastira ili zelota, odnosno nadilazi njihovu maštu, što im daje na vjerodostojnosti, a što u finalu romana u svojemu pismu “komentira” povjesničar Josip Flavije, da priča o Isusu iz Nazareta “nadilazi maštu i skučene horizonte i najumnijih među nama, a kamoli onu prezrenih ribara”. Stoga su oni u ovoj priči prikazani onako kako su prikazani, ne kao okamenjene i beatificirane ikone, već kao ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim slabostima i ograničenjima.

Denis Derk Napeta ljubavna priča iz tajnovite bračke uvale koja završava mrtvom glavom

Koliko je danas aktualna i simbolična situacija u kojoj puk oslobađa ubojicu, a osuđuje pravednika i mirotvorca? I može li se primijeniti i na Bosnu?

Ja sam tu poznatu, možda najpoznatiju scenu iz kanonskih evanđelja, a koja je poprilično sporna, jer na neki način stvara kolektivnu krivnju i koja je jedno od izvorišnih mjesta antisemitizma, svjesno izbacio. Međutim, to nije jedini razlog: politička situacija u Izraelu tog vremena bila je takva da je bilo gotovo nemoguće da narod “plješće” smrtnoj kazni jednom Židovu koju je inicirala zapravo samo jedna politička struja unutar tadašnjeg Velikog Sinedrija (autonomne židovske skupštine, neke vrste parlamenta), a koja među svijetom nije bila baš previše omiljena. Radi se o farizejima. Dakle, Isus iz moga romana je politički Židov, o čemu najbolje svjedoči posljednja rečenica romana. Ovaj je princip nemoguće primijeniti na Bosnu jer za sve ovo poslijeratno vrijeme nije se tu pojavio ni jedan političar kojega bismo i u primisli mogli nazvati “pravednikom” ili “mirotvorcem”.

Hoćete li nastaviti s pisanjem kriminalističkih romana ili su vam već pomalo dosadili?

Kod mene uvijek vrijedi ona “nikad ne reci nikad”. Ako budem radio na nekom romanu gdje će mi krimić biti odgovarajući format, kao što je to bilo u slučaju romana “Crni gavran i bijele vrane”, gdje sam zapravo napravio svojevrsni presjek bosanskohercegovačkog društva, a krimić je idealan za takvo što, onda se neću toga libiti. Jer svako društvo prije svega karakterizira odnos prema zločinu te se iz tog odnosa može iščitati mnogo više stvari nego što je slučaj s nekim drugim formama.

neil gaiman Nakon četiri propala pokušaja, na TV ekrane stiže kultni “Sandman”

Spremate li i neku novu filmsku suradnju?

Vjerujem da sljedeće godine počinje snimanje filma “Božji gnjev” prema mome scenariju. Režiser je i ovaj put Kristijan Milić, s kojim je užitak raditi u svakom pogledu, a uz to imamo iza sebe dva igrana filma: “Živi i mrtvi” te “Mrtve ribe”. Ovaj je film već dobio potporu HAVC-a i Fondacije za kinematografiju BiH. A film “Džoker”, u kojem sam sa Sandrom Antolić bio koscenarist, dobio je sredstva za realizaciju od HAVC-a. Režirat će ga Branko Schmidt. Trenutačno radim i na scenariju “Južnije od raja”, koji mi je neobično važan, a koji govori o najvažnijoj bosanskohercegovačkoj temi – iseljavanju. Ono je u našem slučaju poprimilo gotovo biblijske razmjere, da bi se već moglo govoriti o biološkom nestanku Hrvata s ovih prostora ako se ti trendovi ne zaustave, što je vrlo teško očekivati u jednoj ovakvoj nefunkcionalnoj i potpuno urušenoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina. Redatelj filma bit će mladi livanjski redatelj Marin Mamuza, a to bi mu trebao biti debitantski film, što je također vrlo važan dio priče. Znači, ovo će biti jedan naš, unutarnji projekt, oko kojega nas je ujedinila tema, možda posljednja velika tema koja se tiče bosanskih Hrvata, od kojih svi imaju neka svoja očekivanja: oni u Sarajevu bi da budu “manji Hrvati” nego što jesu, dok onima iz Zagreba odgovara da budemo malo “veći Hrvati”, bez obzira na to što to značilo. A o nekim našim strepnjama, strahovima i nadama nikoga nije briga. Upravo o tome će biti riječ u ovom filmu u kojemu će se, vjerujem, vrlo lako prepoznati i Slavonci ili Ličani.

Ernest Fišer DENIS DERK Jedan od predvodnika kajkavske stihovne renesanse koja je kajkavštinu digla iznad tipiziranih motiva i šablona
Poslije potresa bojali ste se oprati kosu ili otuširati? Psihologinja otkriva pozadinu takvog stanja
Vozi eko
VOZI EKO
Odgađa se edukativni projekt Vozi eko
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.