Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 129
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
nina violić

Mi smo naučile živjeti sa seksizmom, ponosna sam što mladi na to više ne pristaju

storyeditor/2024-06-23/PXL_100919_25965749.jpg
25.06.2024.
u 10:22

Nova članica žirija Pula Film Festivala ulogom Klitemnestre zatvara sezonu HNK Varaždin

Temperamentna jest, buntovnica više teško, svojedobno je bila i sinonim za ekstravagantno odijevanje, no i to joj je odavno dosadilo tako da se trenutačno vidi kao pristojna rudlava gospođa. Sve se kod Nine Violić mijenja, no jedno je konstantno – njezina glumačka izvrsnost. Konstantna je i njezina suradnja sa Senkom Bulić, aktualnom intendanticom HNK Varaždin u čijoj zadnjoj dramskoj premijeri "Čekajući Oresta" 28. lipnja Nina Violić gostuje u ulozi Klitemnestre. Da stvar bude autentičnija, premijerna izvedba, kao i repriza dan kasnije, održava se u Termama Aquae Iasae u Varaždinskim Toplicama, dakle na čarobnoj lokaciji nekadašnjih rimskih termi koje ovdje postaju prostor za veliki dramski repertoar kojim se povezuje suvremenost s antičkim nasljeđem.

Što vas dobroga dovodi u HNK Varaždin?

Senka Bulić pozvala me da radim predstavu koju režira Livija Pandur, a radi se o iznimno snažnom tekstu Lade Kaštelan koja je preko arhetipa Klitemnestre i Elektre stvorila jedan užasno potresan, okrutan i nerješiv odnos majke i kćeri. Meni je ta tema izuzetno bliska, u svojim kratkim filmovima bavila sam se nečim sličnim i puno sam istraživala taj odnos koji je inače nevjerojatno malo zastupljen čak i u literaturi. Odnosom majke i sina, oca i sina, pa čak i oca i kćeri bavili su se razni autori, i to daleko više nego ovim odnosom koji suvremena psihologija smatra najkompliciranijim i najkrhkijim od svih. U tom smislu, osim Elektrina problema kod Grka, najčešća asocijacija na odnos majke i kćeri nam je Bergmanova "Jesenja sonata" i "Pijanistica" Elfride Jelinek, a postoji i jedna vrlo inspirativna knjiga Caroline Eliacheff i Natalie Heinich "Majke i kćeri" u koju svako malo zavirujem već godinama, jer bavi se baš tim odnosom kroz umjetnost i otkriva nam osnovne tipove majki poput: majke žene ili majke majke ili majke zvijezde te objašnjava jednostavno kako se ti različiti ekstremni tipovi majki reflektiraju na psihološki profil njihovih kćeri. Uglavnom, jako sam sretna što je Lada napisala tako čvrst i snažan odnos i sukob koji je do kraja ogolila od bilo koje nepotrebne naracije i dekoracije. Dea Presečki igra Elektru i imamo mali, ali genijalan zbor pratitelja u kojem su Filip i Nikša Elden, Beti Lučić i Elizabeta Brodić. Sretna sam i što sam se ponovno srela s Livijom Pandur, nakon punih dvadeset godina otkako sam s njom i pokojnim Tomažom Pandurom gostovala po Španjolskoj s njihovom legendarnom predstavom "100 minuta".

Jedno od pitanja na koja se u predstavi pokušava odgovoriti jest ima li osveta smisla. Dakle, po vama, ima li osveta smisla?

Grci su potrošili jako puno slova na huškanje na osvetu i zanimljivo je to promatrati iz današnje perspektive. Zanimljivo je da su Klitemnestru njezina djeca ipak morala ubiti da osvete oca, ni Sofoklo ni Euripid nisu se zaustavili na njezinoj osveti s obzirom na to da je taj Agamemnon njoj ubio prvog muža i novorođeno dijete te zajedničku kćer Ifigeniju. Danas to baš ne bi prošlo, nadam se barem ne u literaturi. Osveta je pokretač gotovo svih klasika jer je beskrajno zanimljiva kao sukob racija i emocija i to je nepresušno vrelo za milijardu stihova. Pa sjetite se samo Hamleta koji u pet činova razmišlja kako osvetiti oca. A po meni? Po meni osveta je kao neki teški crni muzgavac koji ti ne dopušta da se pomakneš u svom životu i zauvijek te vraća na istu točku.

Što se tiče spomenutog vječitog suprotstavljanja majke i kćeri – u ovom slučaju Klitemnestre i Elektre.... I vi imate već odraslu kćer Rozu, kako se vas dvije slažete, jeste li uspjele izbjeći taj antički obrazac?

Ahahahah! Nadam se da jesmo, pored svih mojih istraživanja na tu temu bilo bi stvarno porazno da nisam baš ništa naučila. Ti obrasci su, naravno, tu, ali je sreća ako ih možemo prepoznati i o njima razgovarati, a pobjeda je kad se uspijemo i sprdati na svoj račun prepoznavajući te obrasce.

Čime se Roza bavi?

Nećemo o tome. Ona nikako ne želi da ja budem njezin glasnogovornik u javnosti.

Predstavu o kojoj pričamo igrate na rimskom nalazištu Aquae Iasae u Varaždinskim Toplicama. Koliko autentična lokacija pridonosi glumačkom osjećaju doživljaja antičkog komada?

Predivna je lokacija i to će sigurno predstavu učiniti vizualno moćnom i bajkovitom, ali ja ipak jedva čekam njezinu izvedbu na Lovrijencu ovo ljeto na Dubrovačkim ljetnim igrama jer to je puno intimniji prostor i u svakom smislu bolji za glumce. Naravno, veselim se i selidbi u HNK Varaždin. Jako volim igrati na toj sceni koja je vrlo intimna i savršeno napravljena za dramske predstave. Sve se čuje, glumac ti je blizu i svakim udahom možeš držati publiku, obožavam takve scene jer ih nemamo baš puno u Hrvatskoj – tako velikih, a opet intimnih.

storyeditor/2024-06-23/PXL_100919_25965749.jpg
1/9

Članica ste žirija nadolazećeg 71. Pula Film Festivala. Koliko možete biti objektivni prema kolegama?

Ne znam, valjda mislim da mogu jer kad počnem gledati film zaboravim sve i prepustim se filmu i još uvijek se iskreno i duboko radujem kad vidim nešto dobro i vrijedno. Na kraju krajeva, u tom poslu i jesam zato što se još uvijek mogu zaljubiti u nečiji svijet ako je iskren i svoj.

Koji je danas značaj Pule?

S Pulom je teško jer je Pula odlučila biti festival domaćeg filma, a svi znamo koliko nam je mala kinematografija, a koliko je Arena velika. Ponekad taj prostor bude preogroman za naše škrte budžete i minimalističke filmove koje smo primorani raditi jer nema love za ništa drugo. S druge strane, i u tom našem minimalizmu nekad se dogode čuda.

Svoju Zlatnu Arenu dobili ste za film "Blagajnica hoće ići na more", a prije dvije godine u Puli je prikazan i vaš dugometražni režijski prvijenac "Baci se na pod" za koji ste nagrađeni Brezom za najbolju debitanticu. Gdje čuvate te nagrade?

Arena je kod mame, a Brezu sam nagurala iza jedne velike monstere u stanu u Zagrebu. Baš je lijepa ta skulptura Breze, to mi je najljepša skulptura od svih nagrada koje sam dobila.

Na "Blagajnici" ste radili s Daliborom Matanićem. I nije vam to jedina suradnja s njim pa vas moram pitati je li vas iznenadio skandal s njegovim seksualnim uznemiravanjem kolegica?

Jako sam ljuta što je javnost dobila dojam da smo svi znali za to, a zaista nismo, pogotovo ne mi stariji koji godinama nismo surađivali s Dadom. To da su mlađi ljudi to znali, a nisu govorili jer su očito mislili da smo svi mi kroz to nekad prošli, to me je užasno posramilo i rastužilo i govori puno o strahovito zatvorenoj sredini u kojoj živimo. S druge strane, linč koji se dogodio na ljude koji su bili uz njega isto je tako monstruozan, tako da uglavnom, što god da si rekao na tu temu, bio si kriv. Ja samo nekako čvrsto stojim uz sve svoje mlade kolegice i bila sam jako protiv toga da se medijski vrši pritisak na njih. Maja Sever odmah je reagirala na to i novinari su nekako stali s pritiskom. Što god one odlučile, ja sam uz njih.

Jeste li vi ikada u karijeri doživjeli kakve nemoralne ponude ili prohtjeve takvog tipa?

Nisam, ali ne mogu ja svijet mjeriti svojim metrom, ja sam odgojena vrlo liberalno i nikad nisam poštivala autoritete i bila sam užasno svojeglava i buntovna, što mi je u mnogočemu otežalo život, ali eto, barem se nitko nije usudio ucjenjivati me. A seksizma je bilo, i to jako puno. Ali mi smo s tim naučile živjeti, zato sam jako ponosna što mlade žene danas više na to ne pristaju.

Dokazali ste se u ulogama junakinja koje su spremne sve staviti na kocku da bi živjele život dostojan jedne žene. Jeste li i privatno takvi?

Otkad imam kćer, nisam spremna više sve staviti na kocku. Za mene danas ipak postoje odnosi do kojih mi je stalo i spremna sam zbog njih na kompromis. Nekako kao da sam se svih ovih godina sama sa sobom izborila za život koji volim i u kojem uživam, nisam nezadovoljna i ne bih bježala iz ovog života. Jako mi je bitno da se živi svaki dan i da se jede i veseli, iako stalno radim, jer volim glumiti i to me totalno ispunjava. No volim i hibernaciju i kad se ne događa apsolutno ništa. Mogu uživati u ničemu danima.

U "Ciganinu, ali najljepšem" igrate Milenu... Jedna od Mileninih rečenica u Novakovoj knjizi je i: "Svaki put kad glasno kažem što mislim steknem barem jednog prijatelja i barem jednog neprijatelja. Oba iz potpuno krivih razloga." Tko se vama češće javlja, prijatelji ili neprijatelji?

Ne gledam to tako, općenito mislim da su mišljenja precijenjena, ljudi se tako vežu za te neke stavove, a to uopće nije ono zbog čega smo mi ovdje. Najdivniji i najdublji i najzanimljiviji ljudi odustali su od stavova i igraju se, vole život, vole ljude, čuju i vide. Neprijatelji, kad im ne daješ pažnju, ustvari ne postoje, to su neki ljudi koji u nekom trenutku imaju neki problem sami sa sobom i na to se uopće ne treba obazirati i, ako se ne obazireš, to nekako i nestane i promijeni se. Život ne može biti uzbudljiv ako stavljaš svoju pažnju na takve sitne gluparije. Možda imam sreće jer nikad nisam imala potrebu da me svi vole i da se svima sviđam, uvijek mi je bilo najvažnije da ne izdam samu sebe i, kada bi mi se događalo da sam izdala samu sebe, tada sam osjećala užasnu prazninu i duboki sram. To je najveća izdaja kad zbog nečeg ili nekog odustaneš od sebe, sve drugo spada u neke lijepe ili manje lijepe životne izazove.

Jednom ste rekli da ste svojedobno bili apsolutno sigurni da nikad nećete raditi u HNK Zagreb jer vas nije zanimao njihov repertoar ni način na koji se doživljavalo kazalište u toj kući. Što se promijenilo da ste prihvatili njihovu ponudu?

To je stara priča, ja sam dio dramskog ansambla HNK sad već deset godina i taj ansambl i drama su se u tih deset godina jako mijenjali i svašta smo prošli zajedno, ponosna sam na njega i jako mi je lijepo tamo. Uostalom, napravila sam tamo i puno velikih uloga s kojima sam se mijenjala kao glumica, a to je užasno važno u našem poslu.

Društveno i političko stanje u svijetu u najmanju ruku nije dobro. Čime se treba suprotstaviti galopirajućem radikalizmu i klerikalizmu koji se nadvija nad Europom?

Pokušavam to raditi nekim svojim upornim radom. Dakle, svatko na svoj način neka širi zdrav razum i elementarnu humanost. Nisam aktivistica opće prakse, ali napravila sam na tu temu prije sedam godina kratki film "Janje", koji bi, bojim se, ponovno mogao postati vrlo aktualan.

U filmu koji spominjete bavite se i temom fašizma u nama samima. Što vas je nagnalo na taj scenarij?

Uvijek nekako polazim od svojih strahova, od onoga što mi budi nelagodu, tako sam i s "Janjetom" ustvari razmišljala o katastrofičnom scenariju: što bi bilo kad bi shvatila da se moje vlastito dijete našlo u situaciji u kojoj bi prihvatilo nasilje nad slabijima i drugačijima zato što to prihvaća sredina? Užasavala me ta pomisao i tako sam počela razmišljati o situaciji u kojoj dvije djevojčice, da se dopadnu malo starijem dječaku iz društva, prihvaćaju nasilje nad zarobljenim čovjekom u stanu. Puno više sam se bavila njima, njihovim emocijama koje nisu u stanju artikulirati i pristaju na igru jer je to fora i da ne bi ispale strašljive curice, nego tim zarobljenim čovjekom i zato uvijek nekako kažem da sam se bavila vlastitim fašizmom, dubokim, potisnutim fašizmom ne optužujući neke druge ljude, nego zavirujući u najmračnije i najneugodnije dijelove sebe. Zato sam stavila u fokus djevojčice iz svog svijeta, dakle školovane i odgojene liberalno i slobodoumno.

Jeste li se ikada poželjeli odseliti iz Hrvatske, iz ovih ili onih razloga naravno?

Nisam. Usko sam vezana uz naš jezik i ono u čemu sam uspjela napredovati kao glumica je baš potreba da se na što jednostavniji i prirodniji način ulovim u koštac s našim jezikom, a pogotovo kad je literaran i kompliciran, to mi je izazov bio veći. Tako da nisam baš imala izbora ako sam htjela slijediti neki svoj put.

Što je cijena ljudske slobode i gdje su njezine granice?

Ne mislim uopće da smo slobodni, nitko od nas, samo je pitanje gdje svatko ponaosob vidi tu granicu. Meni najviše smeta kad mi netko soli pamet i misli da je jedino njegovo mišljenje ispravno, od toga bježim glavom bez obzira. Ljudi ponekad, pogotovo kad se udružuju u istomisleće skupine, postaju isključivi i ta masa im valjda daje osjećaj da su jedino oni u pravu, a to vrlo lako prelazi granice zdravog razuma. Toga me istinski strah.

Ušli ste u pedesete. Jesu li one po osjećaju nove tridesete ili je to bezočna laž?

Meni su tridesete bile puno gore od pedesetih tako da ja uopće ne kužim tu misao.

S kojim demonima svojeg karaktera se i danas znate boriti?

S tugom. Nosim u sebi neku tugu koja, doduše, sve rjeđe probija, ali kad probije, bude mi teško.

Što je utjecalo na odluku da postanete glumica i kako je uopće ona nastala?

U srednjoj školi išla sam na dramsku kod riječke legende Bosnimira Ličanina, čovjeka koji je odgojio puno glumaca i onda se to nekako samo po sebi preko akademije prelilo dalje u život.

Kako je bilo odrastati u Rijeci?

Žuto i svjetloplavo. Ta svjetloplava boja Kvarnera uvijek mi je pred očima kad se sjetim Rijeke. Ali i Palach i gomila alkohola.

Kada ćete nas iznenaditi novim filmom, radite li na čemu novom?

Radim, evo upravo sam prije nekoliko dana saznala da nismo dobile lovu, ali idemo dalje, nema predaje.

Komentara 1

RE
RevizorNovinarstva
11:30 25.06.2024.

Nebitna osoba sa još nebitnijim ulogama koje je glumila a koje nitko nije ni upamtio niti ih se može sjetiti

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije