Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

I Hrvatska se priključila trendu ekranizacije knjiga, hoće li se iskazati?

Hrvatska se ekranizacijom romana Drage Hedla priključuje trendu koji već dulji niz godina vlada svijetom televizije – filmskim serijalima kojima su predlošci uspješni romani
13. listopada 2021. u 11:47 1 komentara 264 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Dvije zemlje i dva grada. Hrvatska i Ukrajina, Osijek i Kijev. No priča svojom temom dotiče cijeli svijet jer riječ je o dječjoj prostituciji i trgovini bijelim robljem. Sve je počelo s tri romana Drage Hedla: “Izborna šutnja”, “Ispovjedna tajna” i “Kijevska piletina”, a uskoro pred gledatelje stiže TV serija “Šutnja”, od koje se mnogo očekuje, i to ne samo u Hrvatskoj. Nedavno je Vlad Riashyn iz Star Medije, jednog od koproducenata serije (uz hrvatski Drugi plan i njemački Beta Film) u intervjuu za Večernji list rekao kako se nada da je pred televizijskim gledateljima u Hrvatskoj, Ukrajini, ali i mnogo šire tek prva sezona “Šutnje” i da će se jaka međunarodna produkcija prihvatiti i novih sezona.

životna priča Isaaca Asimova Prije više od pola stoljeća predvidio društvene mreže i mobitele: Bez njega SF ne bi bio ovo što jest

Čini se da “Šutnja” ima sve adute za veliki uspjeh, ne samo uzbudljivu, dramatičnu i aktualnu temu, već i redatelja Dalibora Matanića koji je s tri sezone serije “Novine” dokazao da se i u Hrvatskoj mogu snimati televizijske serije zanimljive gledateljima širom svijeta. “Novine” su, naime, prva serija na nekom od slavenskih jezika koju je kupio Netflix, tj. serija koju je moglo gledati pola milijarde ljudi u 130 zemalja svijeta. Uz to, “Šutnja” ima i impresivnu glumačku ekipu koju s hrvatske strane predvodi Goran Bogdan, prvi i za sada jedini hrvatski glumac koji je bio nominiran za najboljeg europskog glumca, i to za glavnu ulogu u filmu “Otac” redatelja Srđana Golubovića, dok je na ukrajinskoj strani prvo ime njihova velika zvijezda Ksenija Mišina.

“Šutnja” tako postaje jak hrvatski priključak trendu koji već dulji niz godina vlada svijetom televizije, ekranizaciji uspješnih romana. Taj se trend može podijeliti na tri glavne kategorije. U prvoj su serije koje u potpunosti slijede predložak i time književnost nadograđuju još jednim umjetničkim djelom. Slijede serije koje su velike sve dok imaju čvrstu poveznicu s predloškom, da bi se zatim zbog raznoraznih razloga, među kojima je, naravno, najvažniji novac, odmakle od predloška i postale nešto posve drugo. Ne i podjednako uspješno. A tu je i treći rukavac: serije koje dokazuju moć televizije, one koje su krenule od (najblaže rečeno) prosječne literature da bi postale najgledaniji i najpopularniji televizijski sadržaj svog vremena.

Prvi dio ove priče, kada televizijski autori genijalno nadograde literaturu, možda je najjednostavnije objasniti na dvije britanske serije: “Strike” i “Normalni ljudi”. “Strike” ima već četiri sezone, dok je peta, prema romanu “Nemirna krv” u pripremi. Riječ je o kriminalističkoj seriji koja prati romane Roberta Galbraitha, što je samo pseudonim koji je za svoje krimiće odabrala “mama” Harryja Pottera – J.K. Rowling. Ona je napisala velike romane, izdvojivši se iz “mora” novih krimića glavnim junakom kojeg je stvorila. On je Cormoran Strike, bivši vojni policajac, koji se vraća u London kao slomljen čovjek. Služeći u misiji u Afganistanu, izgubio je desnu potkoljenicu, a dugi dani u bolnici i težak oporavak doveli su do toga da ga je napustila jedina žena koju je ikada volio. Ne znajući što i kako dalje, otvorio je detektivsku agenciju, naoko predodređenu za neuspjeh. No, kada zaposli Robin Ellacott, mladu ženu koja sa sobom također vuče traume iz prošlosti, stvari se počinju mijenjati i njih dvoje počinju uspješno rješavati zamršene zločine pred kojima je policija nemoćna. Svaki roman, kao i svaka sezona serije, jedna su priča, ali u svakom se dalje razvija odnos glavnih junaka. Rowling je stvorila uzbudljive, iako na prvi pogled staromodne krimiće, a ujedno je i jedna od izvršnih producenata serije, što jasno dokazuje da, iako ne radi na scenariju, čvrsto stvari drži u svojim rukama. Sama serija doslovno slijedi njezine priče, ali i postepeni razvoj ljubavi glavnih junaka, koji je od prvog susreta (u knjigama i na ekranima) nabijen finom, iako prigušenom erotikom. Za uspjeh serije, osim same autorice, najzaslužniji je izbor glavnih glumaca, a to su Tom Burke, kojeg hrvatski TV gledatelji znaju kao jednog od junaka najnovije verzije “Tri mušketira”, te nama prije te serije nepoznata Holliday Grainger. Jasno je da je autorica romana bila presudna i kod izbora glumaca, ali i u radu s njima, jer oni doslovno, od njegova gotovo neprimjetnog šepanja do nijanse njezine kose, slijede ono što je zapisano u knjigama.

 | Autor :

Kod jednako uspješne, režijski i glumački i spektakularnije serije “Normalni ljudi” priča je nešto drugačija. Sally Rooney, Irkinja rođena 1991., koja slovi za najznačajniji književni glas svoje generacije, i to mnogo šire od Velike Britanije, napisala je malen ljubavni roman, kroz koji kao da je provukla sve naše ljubavi, gubitke, nesigurnosti, rane, ludosti... Bila je to literarna senzacija, roman koji je te 2018. godine nominiran za nagradu Man Booker, nagradu Dylan Thomas i nagradu Women’s Prize for Fiction. Činilo se da ne može više i bolje od toga. Ali, naravno da su na BBC-ju prepoznali nevjerojatan televizijski potencijal te priče. Seriju u dvanaest epizoda (po 25 minuta svaka) producirali su BBC Three, Hulu i Screen Ireland, a scenarij su, uz samu autoricu, napisali Alice Birch i Mark O’Rowe. Režijski je ta serija ravnopravno podijeljena na dva redatelja, i to po spolnom ključu pa je tako stvoren jedinstven vizualni identitet priče o čijim bi se redateljskim bravurama mogao napisati tekst dva puta duži od ovog koji čitate. Svaki po šest epizoda “Normalnih ljudi” režirali su Lenny Abrahamson (redatelj koji je 2015. godine za film “Soba” bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma i najbolje režije) i Hettie Macdonald (najpoznatija po režiji pojedinih epizoda u poznatoj britanskoj SF seriji “Dr. Who” koju Britanci snimaju, a svijet obožava od 1963. godine).

To dvoje redatelja stvorilo je seriju za pamćenje, a o kakvom se zahtjevnom poslu radilo govori i činjenica da se barem 60 posto te seriji sastoji od krupnih planova lica glavnih junaka. Za to su trebali ne dobre nego nevjerojatne glumce, istinske nasljednike slavnog niza velikana koji počinje negdje s Laurenceom Olivierom, a nastavlja se s Derekom Jacobijem i Danielom Day-Lewisom. Našli su ih u Paulu Mescalu i Daisy Edgar-Jones, dvoje mladih glumaca koji su tim ulogama jasno pokazali zašto su, i kako, mladi britanski glumci nadmoćniji američkim kolegama.

Oko sljedeće kategorije televizijskih ekranizacija, tj. onih koje su jako, jako dobre dok se drže svojih knjižnih predložaka, da bi na koncu razočarale najzagriženije obožavatelje, odavno se vode prijepori. S obožavateljima je zapravo uvijek tako; postoje oni koji su uvijek “za” i oni koji su oštro “protiv”’, ali objektivna analiza pokazuje pogreške koje ni jedni ni drugi često ne žele vidjeti. I na tu je temu dovoljno spomenuti dva naslova: “Igra prijestolja” i “Sluškinjina priča”.

 | Autor :

Lako se složiti kako je “Pjesma leda i vatre”, veliki književni serijal Georgea R.R. Martina koji se sastoji od pet romana, a po kojem je nastala planetarno popularna “Igra prijestolja”, koju zbog senzacionalnih scena u kojima i naš Dubrovnik ima glavnu ulogu s pravom voli i cijeni cijela Hrvatska, zapravo prvi veliki fantastični serijal koji stoji uz bok Tolkienova “Gospodara prstenova”. Televizijska ekranizacija je čisti spektakl, produkcija koja jasno pokazuje koliko je novca u nju utrošeno. No, dok se Martin pišući zabavljao nasumce ubijajući glavne likove na početku svoje priče, autori serije D. B. Weiss i David Benioff (osim što su napisali većinu epizoda, neke od njih su i režirali) nisu uvijek za potrebe TV priče najuspješnije riješili te probleme. Uz to, autor romana kroz fantastičnu se priču zapravo bavi vrlo ozbiljnim temama (religije, korupcija, zločina i kazne...), ali autori serije željeli su samo spektakl. Rezultat je serija nabijena (često nepotrebnim) nasiljem, a zbog tog spektakla i (budimo iskreni) odlične režije i još boljih glumačkih izvedbi nitko se nije zapitao čemu toliko eksplicitnih scena mučenja, sakaćenja, smaknuća, pa i seksualnog nasilja. Preko noći “Igra prijestolja” zasjela je na tron najgledanijeg televizijskog programa moćnog HBO-a te je u svojih osam sezona osvojila rekordnih 38 Emmyja. Tek na samom kraju priče, a mnogi obožavatelji nisu bili zadovoljni kako su Weiss i Benioff završili epopeju, počela su propitkivanja o stvarnoj kvaliteti te serije.

Slično je i sa “Sluškinjinom pričom” koja je počela kao vjerna ekranizacije slavnog romana još slavnije Kanađanke Margaret Atwood, romana koji je objavljen sada već davne 1985. godine, ali se u centru pažnje čitatelja i televizijskih autora našao u trenutku kada je postalo jasno da je dolazak Donalda Trumpa na čelo najmoćnije zemlje svijeta realna mogućnost, a ne loš vic. Bio je to najbolji mogući trenutak da priča smještena u blisku budućnost, u patrijarhalnu i totalitarnu državu, nazvanu Republika Gilead, koja je srušila vladu Sjedinjenih Država, dobije i svoju televizijsku inačicu. Prve sezona serije bila je odlična. Autor Bruce Miller u potpunosti je slijedio priču romana i na majstorski način stvorio taj zastrašujući svijet muških gospodara, njihovih neplodnih žena i sluškinja koje su stavljene u ropstvo zbog sposobnosti rađanja djece.

Uspjeh, slava, novac na kraju su dotjerali ekipu serije do toga da “mamuza” mrtvog konja. Sve ono što je na početku priče bilo savršeno, a to je način na koji je Atwood stvorila taj distopijski okvir priče i čvrstu motivaciju za svaki potez svakog svog lika, na kraju se pretvorilo u gotovo negledljivu petu sezonu u kojoj glavna junakinja poput nekog poludjelog Don Quijotea sama i goloruka juriša na cijelu državu. Motivacija i psihološke igre mačke i miša u potpunosti su postali stvar prošlosti, a ekranima je zavladalo samo beskonačno nasilje. Nažalost, to se odrazilo i na glumce u seriji pa je Elisabeth Moss, senzacionalna na početku serije, izgubljena u gotovo svakom kadru na njezinu kraju. Na sreću, ta odlična glumica, koja je i jedna od producenata te serije i redateljica tri od 46 epizoda, iza sebe ima još odličnih uloga koje joj jamče blistavu budućnost i nakon “Sluškinjine priče” koja je, između ostalog, pokleknula i na pretjeranom osluškivanju pomalo histeričnog društvenog ozračja nove političko-seksualne korektnosti koje je stvorio pokret#MeToo.

Ivana Bodrožić Dobra, autentična književnost mora biti angažirana i stati u obranu ljudskog dostojanstva

A hit-serija nastala na temelju “flah” romana? To je serija “Bridgerton” koja je u prvih mjesec dana prikazivanja prve sezone pogledana u nevjerojatna 82 milijuna kućanstava širom svijeta, što je čini najgledanijom Netflixovom serijom do sada. Ključna osoba tog velikog uspjeha producentica je Shonda Rhimes, žena koja je stvorila “Uvod u anatomiju”. I ovdje je primijenila točno isti recept. Baš kao što u njezinoj “doktorskoj” seriji liječnici i ostalo osoblje iz poznate bolnice iz Seattlea, zauzeti neprestanim međusobnim ljubakanjem i zamjenama partnera, pacijentu ne bi uspjeli izmjeriti ni temperaturu, tako ni ovdje sve to seksi zavođenje mladih nevinih plemkinja ne drži vodu. Ali koga je briga kad je iz nadasve prosječnih ljubavnih romana Julije Quinn snimila moćnu erotsku maštariju. Privukla ju je zanimljiva, zapravo raskošna povijesna epoha koja uključuje londonsko plemstvo te kliše iskusni muškarac/zavodnik sreće nevinu djevojku. U konačnici u raskošnim kostimima i scenografiji te zgodnim glumcima uživaju žene cijelog svijeta. Korist, naravno, imaju svi, jer romani Julije Quinn sada su ponovno objavljeni s naljepnicom “Hit na Netflixu” i dolari se slijevaju u dvije blagajne.

No, vratimo se domaćoj produkciji, čak i ako zvuči nategnuto nakon spomenutih naslova, jasno je da se imamo čime podičiti. Sjetite se samo serija “U registraturi”, “Prosjaka i sinova”, “Našeg malog mista”... Sve su to odlični televizijski proizvodi svog vremena koji i danas privlače nove generacije gledatelja. I zbog toga treba nestrpljivo čekati “Šutnju”, ali i seriju “Područje bez signala”, koja je nastala po istoimenom romanu Roberta Perišića, za koju su scenarij napisali Hana Jušić, Milan F. Živković i Jelena Paljam, a režirao ju je također Dalibor Matanić, a koja na Hrvatsku televiziju stiže s osvojenim Grand Prixom za najbolju seriju u programu International Panorama na najznačajnijem svjetskom festivalu serija u francuskom Lilleu. 

STRANCI U HRVATSKOJ
Claire Sangster Jokić: Kod Hrvata mi se sviđa zajedništvo, a ovdje imam bolji život nego što bih imala u Kanadi
VELUX
Pametni dom današnjice
Osuđeni ste na zatvorene prostore? Donosimo načine kako ih učiniti ugodnijima i zdravljima
  • kuramela:

    Da ima pameti Hrvatska bi mogla od Zagorkinih knjiga napraviti svjetske spektakle, samo tko će to napraviti ??