Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

COVID-19

16. studenoga 2020. u 15:54 1 komentara 381 prikaza

Umirovljeni inženjer šumarstva živio je urednim samačkim životom. Sedamdesetogodišnji udovac svoj je radni vijek proveo u državnoj Šumariji. Specijalizirao se za sprečavanje bolesti i liječenje stabala crnogoričnih šuma. Njegova pokojna supruga radila je u administraciji iste institucije. Nisu imali djece. Odluci za poziv šumarskog inženjera najviše je doprinijela Emersonova studija o prirodi koju je čitao u gimnazijskim danima. Kao uspješan stručnjak za šume bio je cijenjen i poštovan od svojih kolega. Njegov se uredan i miran život počeo mijenjati pojavom koronavirusa i širenjem epidemije koju je ovaj virus prouzročio. Zabrinjavala su ga svakodnevna izvješća o stalnom rastu broja oboljelih i svakim danom sve više umrlih. Kada su iz Zavoda za zdravstvo preporučili kakvih se mjera samozaštite građanstvo treba pridržavati, šumarski je inženjer, po prirodi pedantan i savjestan čovjek, počeo reducirati svoje izlaske i druženja s prijateljima.

Posebno mu je teško padalo što nije mogao, kao što je to činio gotovo svakodnevno, odlaziti u šahovski klub. Volio je poslije podne igrati šah i analizirati partije. Kad se jedan od umirovljenika, njegov znanac, koji je također dolazio u šahovski klub, razbolio i ubrzo umro, a smrt je prouzročio koronavirus, inženjer je prestao dolaziti na svoje omiljeno mjesto za druženje. Razlog njegovu oprezu bio je tim veći jer je bolovao od dijabetesa. Smatrao je da bi zaraza COVID-19 imala kobne posljedice za njegovo zdravlje. Kako je vrijeme odmicalo, a epidemija poprimila oblik pandemije, inženjer je sebi zadavao sve stroži režim življenja. Izbjegavao je koristiti kućno dizalo, vješto je izbjegavao susrete sa susjedima. Ako bi netko pozvonio na njegova vrata, poštar ili službenik koji očitava plinomjer, gledao bi kroz špijunku, kroz malo umjetno oko, i vrata ne bi otvarao. Kad je izlazio, nosio je duplu masku na licu i gumene rukavice.

Ono čega se teško odricao, a s pravom je smatrao da mu godi zdravlju, bile su šetnje dugim alejama gradskog parka. Za vrijeme kišovitih dana naručivao bi namirnice iz trgovačkih centara. Sa zahvalnošću je odbijao pomoć nećakinje da mu donosi ručak ili večeru. Naučio je sam kuhati. Dane je provodio čitajući knjige, gledajući televizijske programe i listajući svoj omiljeni herbarij koji je stalno dopunjavao. Kulminaciju straha od zaraze smrtonosnim virusom doživio je sasvim iznenada.

Gledajući jednu TV emisiju o problemima pandemije i mogućim posljedicama ove virusne bolesti, odjednom mu se javi u svijesti, kao bljesak mračnog predskazanja njegove sudbine, kao produkt njegove paranoidne lucidnosti, nešto što je s nelagodom i osjećajem mučnine zaključio.

Naziv COVID-19 sadržavao je inicijale njegova imena i prezimena. Početno slovo inženjerova imena C i prezimena D. Ta ga je spoznaja toliko uzrujala da je morao uzeti tabletu za smirenje.

Nakratko je ovu negativnu misao odbacio rekavši sam sebi: “To je glupost. Koliko ljudi ima u gradu, državi, u svijetu koji imaju iste inicijale kao što su moji”. Ova spoznaja ga je koliko-toliko smirila. Ali smirenje nije dugo trajalo.

Već je sutradan shvatio kako je ova neugodna misao jača od njegova racionalnog rasuđivanja, od nastojanja da je odbaci ili potisne kao neosnovano praznovjerno opterećenje. Međutim ono čemu se opirao, sve ga je više opsjedalo. Pitao se zašto je baš na početku imena virusa slovo njegova imena, a na kraju njegova prezimena.

U toj, kako je on vidio, “mračnoj simetriji” naslućivao je nešto fatalno. Između prvog C i zadnjeg D postoje tri sliva. Možda su tri slova neka tajna simbolika, u koju je, u stanju ovakve nervne napetosti i koncentrirane oštroumnosti bio sposoban proniknuti. Zar to, pitao se uzrujano, ne navješćuje “upravo moju smrt?“ „Ali, nastavio je samoutješno, ja nemam nikakvih simptoma, odlično se osjećam, i sigurno neću umrijeti za tri dana.

Ako se budem čuvao, neću umrijeti ni za tri tjedna”. Ovaj ga je optimizam toliko zanio da je bio zaboravio na period od tri mjeseca. Raspoloženje mu je naglo splasnulo kad je shvatio da su pred njim još ta duga tri mjeseca neizvjesnosti. Da će mu svaki dan proveden u strahu biti sve teži. Kad se jednog lijepog predvečerja vraćao iz šetnje u parku, zadihan penjanjem kućnim stubištem, stao je pred vratima stana udahnuvši duboko zrak.

Izvadio je ključ iz džepa i tek što ga je gurnuo u bravu, obuze ga, kao pred nekim nenadanim čudom, nova potvrda njegovih mučnih preokupacija. U nemiloj je spoznaji vidio ono na što do tada nije obraćao pozornost. Na vratima je stajao broj 19. Stan se nalazio na trećem katu stambene zgrade.

Ušavši u stan, sjeo je na dvosjed i u očaju zabacio glavu unazad. “Previše je, govorio je naglas, previše je zlokobnih podudarnosti da bi sve ovo što mi se otkriva, što me upozorava, bila puka slučajnost”. Sumnju u posljednja, preostala tri mjeseca života, sada mu je potvrdila i kategorija prostora. Sve se savršeno poklopilo. Simbolika slova i brojeva s mjestom stanovanja. “Našao sam se pred nepodnošljivim licem sudbine.

Vrijeme i mjesto su usklađeni. Smrt je sigurno prisutna“, ponavljao je u sebi. Stanje svoje zabrinutosti i uznemirenosti tako je dobro prikrivao da nitko nije mogao naslutiti s kakvim se problemom suočio i kakva ga tjeskoba iznutra razara.

Često bi se u razgovorima telefonom šalio. Slao bi mobitelom slike prirode sa šetnji po parku i slike novih stranica herbarija. Glavna mu je preokupacija bila kako umaći zloj kobi koju je slutio. Razmišljao je o preseljenju.

Odahnuo je misleći da je našao spasonosno rješenje u promjeni stana. Ali brzo je morao odustati od te zamisli. “Jer, govorio je sebi, ako se upustim u takvo što, bit će više mogućnosti da se zarazim; radnici, majstori, novi susjedi. Ipak je bolje ostati ovdje.” Najavljivanje sezonske gripe potaklo ga je da se javi svom liječniku. Bio je među prvima koji se prijavio za cijepljenje. Noć prije odlaska u ambulantu usnio je neugodan san. U tamnom odijelu i bosih nogu šetao se parkom. Gazio je po otpalom lišću kao po mekom biljnom jesenskom tepihu. Odjednom je osjetio bol u stopalu lijeve noge. Nagazio je na okrugli plod divljeg kestena zelene bodljikave ovojnice.

Oblik tog ploda podsjetio ga je na izgled virusa što ga je svakodnevno gledao u TV izvješćima o broju zaraženih. Uznemiren snom, rano je otišao u mjesnu ambulantu. Želio se zbog prevencije prvi cijepiti. Prelazeći žurnim korakom ulicu okliznuo se o tramvajsku tračnicu.

Prilikom pada udario je glavom o rub nogostupa. Istog je dana preminuo od krvarenja u mozgu. Dajući medicinsku dokumentaciju njegovoj nećakinji, liječnik je rekao da je pacijent D. C. bio, ne znajući, zaražen koronavirusom. •

 

Dimitrije Popović rođen je u Cetinju. Završio je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Već 1978. godine izlaže u Parizu sa Salvadorom Dalíjem. Autor je nekoliko zapaženih knjiga. Pričama u Večernjem listu afirmirao se kao vrlo zanimljiv i osebujan pripovjedač.

 

osvanuo novi natpis
Salona više nema: Gdje je sada frizerka Kolinde Grabar-Kitarović koja si je jednom objavom uništila ugled
Samo na Večernji TV-u
Financijski stručnjak Igor Škrgatić otkriva kako se riješiti ovrha i ostalih financijskih problema
  • stari_mačak:

    Preklinjem vas, ako je ikako moguće: dajte gospodinu akademskom slikaru neku nagradu da nas prestane gnjaviti svojim dječjim uradcima. Hvala.