Davno prije ikakve globalizacije i termina „world glazba“, brazilska glazba bila je jedna od najdominantnijih u svijetu, itekako jako usađena u zapadnjačke trendove: od jazza iz pedesetih godina do današnjeg clubbinga. To je svakako velik uspjeh, ali i mana da na sve junake brazilske glazbe gledamo kao na sljedbenike bossa nove, Jobima i drugih ustaljenih predodžbi o tom što brazilska glazba jest. Jedan od glazbenika koji svakako izmiče tim usađenim kanonima jest 63-godišnji pijanist i gitarist Egberto Gismonti koji 14. veljače nastupa u zagrebačkoj dvorani Lisinski.
- Volio bih misliti da je brazilska glazba jedinstvena upravo zato što predstavlja mješavinu različitih rasa i zato što se mi Brazilci, kao zemlja miješane rase, neprestano mijenjamo – kaže Gismonti.
– Brazil je podijeljen na puno različitih zemalja i svaka ima svoju kuhinju, naglasak, glazbu... Mislim da je brazilska glazba naišla na plod tlo u mnogim zemljama jer su te zemlje pronašle način kako da s njom oplemene svoje glazbene izraze. Sjeverno-američku glazbu možemo podijeliti na onu prije bossa nove i onu poslije. Bossa nova je nadahnula američke jazzere i obrnuto, tako da danas Brazilci i Amerikanci nastavljaju živjeti svaki u svom glazbenom izričaju, ali i u jednom zajedničkom novom iskustvu.
Premda se Gismontija predstavlja kao jazz glazbenika, jasno je nakon ovakvih razmišljanja da ga je vrlo teško ograniči na jedno glazbeno područje (jazz). U njegovoj svirci ima i fusiona, bossa nove, folka, sambe...
- Sklon sam različitim brazilskim stilovima, ali volim svirati naše ritmove jer su oni hrana za moju dušu.
Gismonti je počeo službeno učiti glazbu još kao šestogodišnjak na brazilskom konzervatoriju, gdje je počeo svirati piano, a kasnije je nastavio studij u Parizu. Kaže da je nemoguće rezimirati 40 godina njegova istraživanja glazbe, da to umjesto njega najbolje čini popis od šezdesetak albuma koje je snimio, tridesetak filmova, 25 baletnih predstava, desetak kazališnih predstava za koje je radio glazbu.
Kao gitarist primao je utjecaje u rasponu od Djanga Reinhardta do Jimmyja Hendrixa, a čak je dizajnirao vlastite gitare sa 8, 10, 12 i 14 žica.
- Jedini razlog za to bio je što sam primarno pijanist, pa čujem veći raspon zvukova nego na gitari. Tako sam odlučio eksperimentirati s više žica i zvukova koje čujem u glavi i osjećam u prstima.
Na kraju, što možemo očekivati od zagrebačkog koncerta na kojem će ga pratiti njegov sin, gitarist Alexandre?
- Možete očekivati glazbene varijacije glazbe koju stvaram od 70-ih godina, plus glazbu moga sina. Mi smo dvije osobe. Osobe su jedinstvene i utoliko se razlikuju ili su slične.