Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

51. priča: Matko Marušić: Pitanje dugovječnosti

Jednostruku briškulu čovjek igra zastrašujuće sam, s tri karte, protiv protivnika koji je sigurno jači, adut je izvrnut na stolu, a svako se bacanje nadoknađuje dizanjem.
31. ožujka 2012. u 15:22 2 komentara 31 prikaza
matko marušić
Foto: PIXSELL

Stric Šimun živio je jako dugo, iako je bilo mnogo prilika da bude drukčije. Kad se kamion s radnicima tvornice karbida u Dugom Ratu survao niz strminu iznad Omiša dva su čovjeka poginula, a stric je jedva ostao živ. Nesreća je zaboravljena, ali ostala je zapamćena stričeva neobična reakcija na narkozu.

 Čim se probudio nakon operacije, zamolio je da mu donesu jaketu.

 – Jaketa je poderana i krvava – rekla je nesigurno sestra. – Što će vam jaketa kad još morate biti u bolnici?

 – Meni je dobra. Služi me još iz Češke od 1939. – rekao je blago stric – žena će mi je oprat’ i okrpit’, ne triba mi bolja. Ja u njoj u i svatove idem. Ne triba mi baš jaketa, nego dodajder mi karte, eno ih u desnom unutrašnjem džepu. A igraš li ti? Meni je najdraža jednostruka briškula.

 Sestra nikad nije vidjela takvu reakciju buđenja iz narkoze pa je diskretno pozvala anesteziologa.

 – Nu, sidi dokture – ja najvolim jednostruku briškulu, glava-i-glava – rekao je Šimun.

 Na nesreću, anesteziolog je bio s Brača i volio je briškulu; ona odgovara bračkom karakteru i tamo je cijenjena intelektualna aktivnost. Dogurao je svoj udobni stolac stričevu krevetu, pažljivo odmaknuo stalak za infuziju, provjerio položaj stričeve braunile, ženi javio da je dežuran i noć je pretvorio u prvo i jedino dežurstvo u kojemu cijelu noć nije spavao. A nije baš ni sljedeću, zbog rezultata. No, Šimun je poštovao doktore i Bračani taj rezultat nikad ne bi doznali da ga nisu sestre otkucale kirurgu. Poslije sam ja stažirao za kirurga i on me je oslobodio posla pod uvjetom da priču o anesteziologovu porazu proširim po Braču.

 Iako mi je stričeva povijest bolesti bitno povećala ugled u bolnici, priča nije naišla na dužni odjek. Bračani su veliki majstori jednostruke briškule, jako cijene obrazovanje, napose medicinsko, i naprosto nisu povjerovali da je pregaženi Vlaj pobijedio koga njihova, a nekmoli doktora.

 Kad sam stricu prenio kirurgove pozdrave i bračku reakciju na moju priču, on se te partije nije mogao sjetiti. Vidjevši moje razočaranje, posumnjao je na prejako uspavljivanje za vrijeme operacije.

 – ‘Ko zna, može bit’, a može i ne bit’… Bračani su tvrdi igrači, ali meni je briškula draga, pa ti je onda lako pobjeđivat’… Eto, i ti voliš učit’ pa ti se ljudi rugaju. Pusti ti ljude, ima svakakvih ljudi, nego ‘ajmo bacit’ jednu.

 Jednostruku briškulu čovjek igra zastrašujuće sam, s tri karte, protiv protivnika koji je sigurno jači, adut je izvrnut na stolu, a svako se bacanje nadoknađuje dizanjem. Kad igrač nema aduta, očajava da će protivnik to shvatiti i hladnokrvno igrati karte bogate puntima, a kad ga ima ne zna što će s njim; ako ga odigra ne dobije ništa, a ako ga ne odigra protivnik skuplja punte.

 Stric se nježno naginjao svakoj dignutoj karti, a ruke su mu smireno kupile dobitak. Nije blefirao niti se ljutio; uživao je u jednostrukoj briškuli kao glazbenik u violini: protivnik je tu bio kao neki držač za note, a Šimun je svirao za sebe, svoj užitak i svoj svijet. Pri kraju partije ljubazno me je izvještavao o mojim puntima da me poštedi brojenja, a u zadnje tri karte znao je što imam u ruci i pristojno mi nudio da se predam, što ću se mučit’, nisam ni četrdeset punata napravio.

 Stričevo glađu isušeno lice i golema sijeda kosa nadahnuli su mojega brata Joška da svoje poraze u igri s njim pravda stričevom sličnošću Robespieru, iako povijest nije zabilježila da bi Robespiere išta imao s jednostrukom briškulom. Stric se nije ni branio niti ljutio, samo se zabrinuo da to nije kakav komunist, na što je Joško spremno slagao da kakav komunist, to je bio poznati francuski katolik i Hrvat. Stricu je to bilo dovoljno, jer jasno je da je svaki dobar katolik i dobar Hrvat, a čim tko popusti u vjeri, privuče ga Jereza i jugoslavenstvo, a to ti je već pola puta do komunizma, bezboštva, jama bezdanki i seljačkih radnih zadruga; tu se najviše zgražao, naši su na jame navikli, ali da im tko kravu odnese, to im nije išlo u glavu.

 Najljepšim je smatrao niz partija na jednom vjenčanju, koje su trajale od serviranja juhe pa sve dok domaćini rano sutra ujutro nisu zatražili da se oslobodi stol koji je bio susjedov. Na vjenčanju je moj otac bio kum, a stric Šimun stari svat. To su važne i složene funkcije zbog kojih se Šimun nije uzbuđivao, ali otac mi je bio opterećen opasnošću da mladoj tko ne ukrade cipelu, ili buket, ili štogod od odjeće, jer onda je to kumu ne samo sramota, nego i trošak, jer otuđeni dio mora platiti. U toj prilici ne smije se nikome vjerovati, čak ni mladenki, koja može u dogovoru s kojim svojim siromašnijim rođakom dogovoriti krađu i tako kumu nanijeti trošak i sramotu. Moj je otac prezirao svaki oblik zabave osim kartanja i balota pa ga je živciralo ponašanje svatova, koji su uporno nastojali pjevati, plesati i biti duhoviti. Na to mu je dobri brat Šimun dao prijedlog da zaigraju briškulu, što je oca obradovalo, čak se začudio kako se toga i sam nije dosjetio. Otišao je do nevjeste i sa smiješkom na licu zaprijetio joj da je ne bi đava’ odnio da joj tko ukrade cipelu ili štogod drugo, s ćaćom joj je veliki prijatelj, još iz Češke, i dobit će po kostima zadnji dan dok je u njegovoj kući. Nevjesta se bojala oca pa je prisegla svim svecima da joj ne će nitko ni blizu, ma ni muž vlastiti, on neka čeka što ima čekat’, a za druge je i nije briga, glavno da se ćaća ne ljuti. Potom su Šimun i moj otac na kraju stola najdaljemu od glazbe i plesa očistili jedan kut od gomile preostale hrane i svu noć igrali jednostruku briškulu. Polako, strpljivo i sustavno, zalijevajući je bevandom, pojeli su svaki po jednu janjeću glavu, po dva repa i sve opečke (bilo je osam janjaca) i drugo ujutro vidjeli da je igra neriješena a svatovi umorni. Složno su susjedu odnijeli stol, ocijenivši ga kao čvrst i dobar za briškulu, a vjenčanje kao jedno od najboljih na kojemu su bili.

 Zbog mirnoće kojom je igrao jednostruku briškulu i pozitivnoj energiji koju je u nju ulagao, iako drugi po rođenju između svojih deset braće i sestara, Šimun je umro tek predzadnji. Budući da je jednostruka briškula poznata samo lokalno, a njezini psihološki učinci nikako (osim Jošku i meni), doktori su Šimunovu dugovječnost pripisali sustavnoj gladi kojoj je bio izložen u životu. Ta se teorija malo, pomalo proširila po cijelom razvijenome svijetu, s posljedičnom dugogodišnjom patnjom pučanstva razvijenih nacija koje je odlučilo gladovati da bi dulje živjelo. No, tu je rezultat ostao nejasan: jest se dulje gladovalo, a nije sigurno da se dulje živjelo. Da se je mene slušalo, čovječanstvo bi se hranilo mnogo bolje, na svijetu bi bilo manje patnje, a medicina bi bila pošteđena još jedne blesave teorije. Sav bi trošak bio da ljudi nauče igrati jednostruku briškulu i u njoj uživaju.

 Šimun se prije smrti ispovjedio i pričestio, a onda je velečasnoga zamolio da odigraju jednostruku briškulu pa što Bog da’. Dobar čovjek i ganut Šimunovim strašnim životom, velečasni je s umirućim ostao svu noć, ujutro mu je zaklopio oči i onda pješke otišao na ispovijed biskupu u Split.

Ouverture de la 57ème édition du Festival de la Télévision de Monte-Carlo
SKLADAN BRAK
Ljubavna priča slavnog glumca i srpske liječnice: 'Nisam imala pojma tko je on'
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
  • EndemskaVrsta:

    A kojem ova nebuloza \'književnom žanru\' pripada - za miloga Boga?! Koja devalvacija imena Ranka Marinkovića... užas

  • banana:

    a evo nam i Matka, misli čovjek 30000kn kao opcija nije za baciti kad ovi već objavljuju sva poznata imena, čudi me da nije preporučio i bratu Jošku da se s karikature baci malo u književnost kad je na \"Marinkoviću\" ... prikaži još! najvažnije imati zvučno ime, ja čekam u sljedećem natječaju da nam Severina i Ante Kostelić možda ponude svoj književni izričaj, doduše njima lova nije motiv, ali svejedno se lijepo vidi