Kad putujem vlakom, rijetko sjedam u kupee ako nisu prazni, ali bilo je pet ujutro i čekao me cijeli dan skakanja po gradu, pa sam zavirio u odjeljak i, ugledavši mladog pankera, za kojeg ću kasnije saznati da ga zovu Dodo, upitao je li slobodno. – Naravno, brate, pa vidi koliko tu ima slobode! – reče Dodo i time me odmah kupi. Jasno, nije mi mogao biti brat, prije sin, ali mi je bilo drago što smo se prepoznali – mi pravi pankeri, mi anarhisti. Doduše, kod njega se to vidi na kilometar, i po odjeći, i po frizuri, i po držanju. A meni, valjda, još samo u očima. Ali kod Dode!? U svemu. Trebalo je samo vidjeti tu njegovu kretnju kad je pokazao na slobodna mjesta u kupeu, kao da ti poklanja ne znam kakva čudesa. S vremenom čovjek izgubi takve velike kretnje, život im pokvari motoriku, pa se i prestane osjećati lijepo. No lijepo je biti kraj nekoga tko to još nije izgubio. Odnosno, bilo bi lijepo – da nije bilo onog drugog. Ušao je odmah nakon mene. Na prvi pogled nije djelovao opasno, prosječna domaća obiteljska životinja, radi, ima ženu i četvero djece. Kako znam? Pa, rekao je. Ne meni. I ne Dodi. Telefonirao je. U tome je zapravo i bio problem, što je telefonirao. Uskoro je postalo neizdrživo. To je ta varljivost brojeva. U kupeu nas je moralo biti trojica, nitko novi nije ušao, ali odjednom nas je bilo četvorica. Dodo, ja, on i njegov mobitel. Mislim, nemam ja ništa protiv mobitela, i sam ih imam nekoliko, ali sve su to simpatični mali veseljaci. Ne kao taj njegov. Mračni, zlokobni stvor. Dart Vader mobitelskog imperija. S pomoću njega on šalje svoje mračne namjere posvuda po zemlji. A kroz njega su u kupe nahrupili ostali. Njegova žena. Jadna spodobica u prevelikoj i pohabanoj odjeći koju on razbije kad god se ova našminka. Kaže joj da će danas prijaviti kolegu koji firminim bagerom radi sa strane. Pokušao se s njim dogovorit da podijele zaradu, ali ovaj ga ladno odjebo. A klinac jedva da ima dvadeset. On je počeo fušarit nakon pet godina rada u firmi. Što se tiče Roberte, ima da ostavi onog baliju i uda se za Joška. I točka. A mala mora u gimnaziju, kakva kurac primijenjena!? Šta ona hoće bit moler!? To može i bez škole. I kakva je to glupost da će se ispisat iz mažoretkinja!? Svaka cura sanja da bude mažoretkinja! Pa on je morao platit da je prime! A šupak sin nek gladuje. Za njega neće ni da čuje. Kakvo kurac studiranje, zar je za njega studiranje, nek se on primi bagera! Jedino ga najmlađi nije razočarao. Ali još ima kad, tek su mu tri godine. A za sve je ona kriva. I s njom će posebno razgovarat. Sad nema vremena. Zatim je nazvao ljubavnicu. To je već bilo mučno. Najprije joj je tepao i opisivao kako je jebe na kuhinjskom stolu, maže joj pičku paštetom i liže poput pseta, a onda je ona nešto rekla, pa je počeo cmizdriti i obećavao joj bicikl, te skuter, te auto, te stan, ali ništa nije postigao, pa je rekao da će već sutra tražiti razvod. Bingo! I nastavi se kuhinjska jebačina. Izvadio je neku fotku, namignuo i nabio mi je na oči. Isprva mi nije bilo jasno što je to, a onda sam ipak prepoznao pičku iz koje me gledalo nešto kao stakleno oko. On ščepa fotku natrag i reče: – Evo, baš gledam tvoju pičku i svoje oko. A sad ga vadim i neš ti drugo mećem. Jelte boli, maco? Jel ti prevelik? Dodo i ja smo se pogledali bez riječi, ali svejedno smo se razumjeli. Bio je to apsolutno besraman tip, prokleta štetočina. Kraj njega je čak i pička izgledala ružno. – Kad bi ovaj danas umro, bar šestero ljudi ljepše bi živjelo. Ne računajući nas dvojicu. – reče Dodo naglas. Zatim ustane i krene van. Ali prije toga je nešto dobacio tipu. Nisam baš dobro razumio što, no čim je izišao, ovaj prekine jebačinu i unese mi se u facu: – Jel poznaš ti ovog? – Prvi put ga vidim. – Slušaj, pajdo, pa jes ti čuo šta je on meni reko!? Da će me ubit! Da će me ubit kad se vrati. To je neki luđak! Ima i nož! Ova vijest mi popravi raspoloženje. Baš mu je dobro rekao. Kao da mi je čitao misli. I treba to smeće ubiti. Umiješati se u događaje. Spasiti druge. Nema veze što to izgleda beznačajno i što te ljude ne poznaješ. Čovjek treba djelovati gdje može. Zamišljao sam kako Dodo i ja lijepo koljemo tipa. Kako ga prekrasno ubijamo. Baš sam prekrasno sanjario kad se nada mnom ponovno nadvila njegova glava. Glava hoda nogama, a jede rukama, kažu mali Srbi. A njemu je u rukama mobitel. I debeo svežanj novčanica. – Slušaj, pajdo, ja ću tebi platit! Dobro ću ti platit! Al ti meni moraš pomoć! Pa neš valjda gledat kak me taj razbojnik ubija! Ja… Ja imam slabo srce. I četvero djece. A ti, vidim, imaš prsten? Imaš djece? – Dvoje – slagao sam. – O tom ti govorim, pajdo! Mi se moramo držat zajedno, očevi familija, razumiš!? – govorio je on, ali ja ga nisam više slušao. Sve mi se više gadio. I sâm sam se sebi gadio. Tad se pojavio Dodo. Ne znam tko je prvi počeo. Krenuli smo nekako istodobno. Ali Dodo je spustio prvi udarac. A onda sam krenuo ja, udarajući baš dobro, najbolje što znam. Ne tučem se baš često, ali kad se to dogodi, onda mi se, brate, sklanjaj. I još za tako vrijednu stvar. U jednom trenutku našao mi se u ruci njegov mobitel, nije to bilo nekakvo jeftino smeće, nego opaka sprava s oklopom od čelika, pa sam ga njime bubao. Gadnu sam mu štetu napravio. Baš gadnu. – Dosta je – reče on, bubnuvši ga još nogom u trbuh. Ali Dodo se više nije micao. – Izgleda da si ga ubio, skota. Al ne brini ti ništa, ja ću svjedočit ako bude trebalo. To smeće je mene htjelo zaklat! Mene!? Ali preživio je Dodo. Tvrda je to glava. Izvukao se s manjim oštećenjem mozga. Otad ga često ga posjećujem. Postali smo dobri prijatelji. Njegovi me također vole i sretni su kad dođem, za njih sam ja heroj i čudotvorac, baš kao što su to pisale sve novine. Ne samo što sam obranio dobrog muža, oca i srčanog bolesnika od pankerskog huligana s nožem nego sam im vratio sina kakav je on nekad bio, prije nego što mu je anarhistički ološ napunio glavu kojekakvim štetnim glupostima. A Dodo me obožava. Diplomirao je pravo i sad polaže ispit za javnog ovrhovoditelja. I on je sretan što je ostao bez onog centra u mozgu, a svojih anarhističkih dana sjeća se još samo kao noćne more iz loše prošlosti. Ponekad mu kažem da je pobuna ipak bitna, pa makar i ona u mislima, i da sam ja, kad sam ga ono zbog para bubao čeličnim mobitelom u glavu, zapravo zamišljao da ubijam boga u onom drugom tipu. Baš kao što spavam sa ženom i mislim na djevojčice kojima tek izrastaju prve dlake. Zato što sam jadni perverznjak i nemoćna kukavica. Zato što sam smeće koje se odavno prodalo i koje će se opet prodat, samo ako se nađe netko tko bi me htio kupiti. A Dodo se smije. Misli da se šalim. Ne može uopće pojmiti da bih se ja, heroj za sva vremena, nekome dao prodati i da bih još zamišljao kako tučem onako krasna čovjeka. Neodoljivo mu je to smiješno. Pa se i ja smijem. A zamišljam da plačem. Zato što sam mu izbio to iz glave.
kratka priča večernj
12. priča: Zoran Malkoč: Izbio sam mu to iz glave
Trebalo je samo vidjeti tu njegovu kretnju kad je pokazao na slobodna mjesta u kupeu, kao da ti poklanja ne znam kakva čudesa. S vremenom čovjek izgubi takve velike kretnje, život im pokvari motoriku, pa se i prestane osjećati lijepo
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
