U Bjelovaru je, pričalo se davno, živjela neka praznovjerna baba. Imala
je veliku racu i bojala se smaka svijeta. Svima oko sebe, a najviše
susjedu župniku, dosađivala je pitanjem o strašnom kraju svega
vidljivoga i nevidljivoga. Kad je dodijala i Bogu i ljudima, a najviše
slugi Božjem iz susjedstva, velečasni joj je jednog dana rekao da se
smak svijeta očekuje preksutra.
Baba se nije uplašila, jer je to već bila, nego je uhvatila racu,
odnijela je na plac, prodala, za dobiveni novac kupila dvije litre
rakije i večer uoči kraja sve popila. Spavala je gotovo dva dana, a kad
se probudila, prvo je pitala je l bilo smaka svijeta. "Dabome da je
bilo. Bio je jučer, ali si ga ti, draga sestro, prespavala", rekao joj
je velečasni. "Hvala Bogu", odgovori baba, "ali kako ću ja sad bez
svoje race."
Tako će biti i s ovim katastrofičnim pričama o globalnom zagrijavanju.
Netko će se domoći race, dakle, okoristiti se, netko će prodati rakiju,
dakle, zaraditi, a mnogi će ostati i bez race, možda i bez gaća, ali ne
i bez teškog mamurluka.Otkad je čovjek svjestan svijeta oko sebe, plaši
se, i drugi ga plaše, da će mu svijet nestati. Kultura sudnjeg dana ili
smaka svijeta uvijek je utjecala, a i danas utječe, na čovjekov način
života. Toliko da je, bez obzira na sve povremene dramatizacije i
mistifikacije, strah od kraja postao i nešto svakodnevno, obično,
gotovo nezamjetljivo. Konac svijeta? Da, pa kaj?
Nismo se rasprsnuli od udara golemog kometa, nije nas istrijebila
superinteligentna vrsta iz svemira, nisu nas uništili opaki virusi koji
su zbrisali iz američkog laboratorija, nije nas dokrajčila pretvorba
vlasništva... ali će nas, eto, glave doći tri Celzijeva stupnja, koliko
će za sto godina biti toplije nego što je danas. Otopit će se polarni
led, razina mora će se dići i svi ćemo se utopiti, osim onih koji se
domognu visokih planina. No, ako tko i otplaninari, pitanje je hoće li
imati što jesti jer će zbog pucanja Zemljina ozonskog omotača i velikih
vrućina sve izgorjeti...
Ma ništa od toga. Niti ćemo se utopiti niti ćemo izgorjeti. Sile koje
nas ugrožavaju vrlo su jake, ali ni naš svijet nije baš tako
bespomoćan. Izdržao je dosad, izdržat će i odsad.
Istog dana kad sam u novinama, tko zna koji put, pročitao da je u
Jadranu tako toplo da se u njega doselila već trideset jedna vrsta
tropskih riba, objavljeno je, u istim novinama, da su znanstvenici u
Americi počeli stvarati mikrobe koji će se hraniti ugljičnim dioksidom
i tako čistiti zrak, sniziti temperaturu, zaustaviti otapanje naslaga
leda... i (šteta!) zagorčati život tropskim ribama u Jadranskom moru.
Izgleda da su crne prognoze o pregrijanom svijetu, kojima nas (i naše
turiste), gle, vraga, plaše baš uoči sezone kupanja i sunčanja, ipak
najviše sračunane na to da ostanemo bez tuste race.
GOST SURADNIK
Otvori KEKS Pay
