Moja gospođa i ja, bježeći sa sunca, sklonismo se pod zrinjevačke platane. I tu naletjesmo na mog znanca iz davnih dana. Uzalud smo bježali, jer njemu se razgovaralo o povijesti i politici, a to ovdje nikad nisu bile teme za rashlađivanje.
Mljeo je o svemu i svačemu, a najviše, i to vrlo ružno, o Židovima. Nisam ga mogao slušati, pa smo se porječkali. Gospođa je šutjela, dok joj nije prekipjelo. “Osobno ste me uvrijedili”, rekla je čovjeku pod platanama, “znate, ja sam Židovka”. Bio zatečen, promijenio je boju, smušeno se ispričao i otišao.
- Zašto si mu rekla da jesi ono što nisi? - Iz solidarnosti. Da je tako grdio Eskime, rekla bih mu da sam Eskimka. Da se sjetim tog zrinjevačkog susreta, nagnale su me ove rasprave o pravopisu. Toliko se u njima prolijeva nečisti po Novosadskom pravopisu iz 1960., da ne mogu odoljeti i ne kazati da nisam ni za Ansilan, ni za Londonac, ni za Zidićev treći put, a najmanje za kaos što ga sva tri izazivaju, nego da sam baš za taj popljuvani pravopis dviju matica iz Novoga Sada i Zagreba!
Dakako, ne iz solidarnosti s njim, već iz prosvjeda protiv naših jezikoslovnih i državnih vlasti koje se danas u Hrvatskoj ponašaju kao da su u Jugoslaviji. Pa kad je već tako, kad se već tog jugoslavenskog svraba ne možemo riješiti, neka do kraja bude onako kako je bilo, neka bude i Novosadski pravopis! Neka bude sve dotle dok naši pravopisci i ministri ne dođu k sebi. I počnu se prema pravopisu, pa i jeziku uopće, odnositi onako kako se prema njemu odnose (npr.) njihovi kolege iz Italije, Mađarske ili Poljske, dakle, normalno.
Nije, naime, normalno vrijednost (hrvatskog) pravopisa procjenjivati po tome koliko nas on približava ili udaljava od pravopisa srodnih i sličnih jezika. Ili u kakvoj je relaciji prema nekom drugom pravopisu. Oni pišu neću, mi ćemo onda ne ću. Oni pišu strelica, mi ćemo strjelica, oni pišu zadaci, mi ćemo zadatci.
To je srž politike koja je stvorila Novosadski pravopis, samo što su njoj na živce išle razlike između hrvatskog i srpskog jezika; to je srž politike koja danas u Hrvatskoj stvara pravopisnu zbrku, samo što se ona uglavnom vrti oko nepriznavanja sličnosti. I dalje je nebitno kako bi što valjalo pisati da bismo se lakše i točnije sporazumijevali, a bitno kako bi se što moralo pisati da bismo se od nekoga ili nečega razlikovali. Ne samo od srpskog jezika, nego i od hrvatskoga iz Londonca, od hrvatskoga iz Ansilana ili od hrvatskoga iz Londonca i Ansilana.
Rješenje je samo jedno, a to je posve novi, moderan, jednostavan i tanak pravopis bez ikakva autorskog pečata (o čemu je ovdje već bilo govora). Donijelo bi ga prosvjetno ministarstvo i propisalo kao obvezan u školama, javnim ustanovama i državnoj upravi. Svi drugi pisali bi kako žele. Dok tako ne bude, ja sam za Novosadski pravopis!
Otvori KEKS Pay
