Prije više od pet mjeseci hrvatski premijer Zoran Milanović otputovao je na dosad najtajnovitiji od svih dosadašnjih službenih putova, onaj u Australiju i Novi Zeland. Put je samo zakomplicirao odnos premijera i hrvatske javnosti jer je odmah dočekan "na nož". Izbivati dva tjedna iz zemlje koja gori od neriješenih problema, uz potpuno nejasan itinerar i razloge putovanja preko cijelog svijeta, uz jasno izraženu nedobrodošlicu tamošnje jake i imućne hrvatske dijaspore (250.000 Hrvata), a kada je još postalo jasno da će Milanović imati vrlo mršav skor sastanaka koji se mogu ocijeniti službenima (sastanak s australskim premijerom Tonyjem Abbottom bio je naočigled izvan protokola, više ad hoc i "prijateljski") – sve je to negativno primljeno u hrvatskoj javnosti. Pa ni popis osoba koje je premijer poveo nije odagnao sumnje u službenu opravdanost puta – jer uz njega su na skup put otišli i njegova supruga Sanja Musić Milanović, ministar obrane Ante Kotromanović, predstojnik premijerova ureda Tomislav Saucha i savjetnik za vanjsku politiku Neven Pelicarić. Nakon povratka mediji su, u nedostatku "prave robe", dakle efekata od takvog posjeta Milanovića kraju svijeta, pokušavali saznati i izračunati koliko je sve to stajalo porezne obveznike, no nisu uspjeli jer, primjerice, nisu znali koliko je pripadnika osobne zaštite išlo s premijerom i njegovom delegacijom. Na nedavnom susretu Hrvata iz cijele svjetske dijaspore (Hrvatski svjetski kongres) bilo je, naravno, rasprava i o ovom događaju i prvom putu nekog hrvatskog premijera na južni kraj svijeta. U raspravama po kuloarima otkriven je tako i realan razlog Milanovićeva puta.
Atmosfera nepomirljivosti
Službeno, naši Australci drže da taj put nije imao službeni karakter, no drže i da nije pristojno otkrivati sve razloge Milanovićeva puta koje su oni otkrili. Neslužbeno, pak, moglo se čuti, a slično je brujalo i po kuloarima i u Hrvatskoj, da je naš premijer na kraj svijeta išao najprije zbog obiteljskih razloga. Sa suprugom. Majka i otac Sanje Milanović Musić bili su potkraj 80-ih u Sydneyju (1988. ili 1989.), obitelj tete gospođe Milanović bila im je domaćin, dakle, bili su gosti obitelji Mirka Nimca, koja živi u sydneyskom predgrađu Berala, tvrde naši Australci. Prema informacijama članova hrvatske zajednice, ta je obitelj bila domaćin Zorana i Sanje Milanović, a imaju saznanja i da su posjetili nekoliko obitelji u Sydneyju tog dana, a u rodbinskoj su vezi ili premijeru ili njegovoj supruzi. Takvo obiteljsko druženje Milanovićevih, međutim, nije zasmetalo tamošnjim Hrvatima. Sporno im je što se Milanovićevi nisu pojavili na, za australske Hrvate, "događaju sezone".
– Tog istog dana, samo nekoliko kilometara dalje, igrala se utakmica između Melbourne Knights (Melbourne Croatia) i Sydney Uniteda (Sydney Croatia) kojoj je nazočilo nekoliko tisuća gledatelja (otprilike oko 4000). To su bili većinom mladi ljudi drugog naraštaja... Da je premijer sa suprugom došao na tu utakmicu, koja nama toliko znači, Hrvati bi to pozdravili i to bi bila dobra osnova za otopljivanje međusobnog nepovjerenja. Lijepo bismo dočekali delegaciju jer to je ipak bila legalna hrvatska delegacija i mi bismo to priznali – kažu sad australski Hrvati. I objašnjavaju, da bi se shvatilo značenje tog događaja koji je propustio premijer.
– Ove dvije hrvatske nogometne ekipe dale su vrhunske nogometaše, Marka Viduku, Neda Zelića, Željka Kalca, Josipa Skoku, Marka Bosnića, Tonyja Popivića, Milu Jedinka, Josipa Šimunića... – dodaju. Može se reći da je tako Milanović propustio iskoristiti tzv. nogomet-diplomaciju, koja mu se sama bila ponudila. Šteta.
Australski Hrvati, većina njih okupljenih u hrvatskim klubovima i katoličkim misijama, istina, nisu s odobravanjem dočekali hrvatskog premijera. I nisu tu najvažnije demonstracije s oštrim natpisima protiv Milanovića, nego činjenica da je premijeru bio zatvoren put u bilo koje središte hrvatske dijaspore na najjužnijem kontinentu. Australci kažu da nije tako trebalo biti niti je tako planirano, no stvorila se unaprijed atmosfera nepomirljivosti. Iz Hrvatske su dolazili upiti o slikama Ante Pavelića u prostorima hrvatskih klubova, a australski Hrvati slali su, putem predstavnika konzularnih predstavnika RH, upite i zahtjeve Milanoviću, kao predloške eventualnih službenih razgovora. Jaka delegacija australskih Hrvata, predvođena Paulom Šarićem, predsjednikom Hrvatskog doma "Alojzije Stepinac" u Geelongu, ujedno i predsjednikom Ujedinjenih hrvatskih klubova i društava u Australiji i Novom Zelandu (krovna udruga hrvatskih zajednica), Antom Jurićem, predsjednikom Hrvatskog doma u Melbourneu, i Jozom Brkićem, glasnogovornikom Hrvatsko-australske zajednice (inače brat Milijana Brkića, glavnog tajnika HDZ-a), za nedavnog posjeta Hrvatskoj objasnili su neke pojedinosti boravka premijera RH u Australiji.
Izbjegnut susret
Premda je jasno da Milanović i njegova vlast nikako nisu izbor većine australskih Hrvata, kojima je i HDZ bio donedavno politički upitan (a kamoli ne SDP), naši Australci su pružili ruku premijeru, željeli službeni susret s njime, pa su mu unaprijed poslali 17 pitanja o kojima su željeli razgovarati. Zamišljali su zajednički službeni sastanak, no kada je premijer stigao, odaslao im je tek, kažu, poziv na ručak. Oni, međutim, nisu željeli s Milanovićem ručati, nego riješiti ili dobiti odgovore na pitanja koja muče hrvatsku dijasporu u Australiji. U tih "17 zašto?" stoje pitanja: zašto je promijenjen zakon o registru birača, zašto se birači moraju prethodno registrirati, glasovati isključivo u konzularnim predstavništvima, zašto se ne uvede dopisno glasovanje. Zašto se oporezuju inozemne mirovine, zašto moraju plaćati inozemnu pretplatu za HTV (Srbija to ne naplaćuje), odjavljivati se iz domovine iako "dolje imamo svoje kuće", koje su povlastice pri povratku u domovinu. Željeli su razgovarati o tome zašto se ne izmijeni zakon o hrvatskom državljanstvu, potiče nastava na hrvatskom jeziku, zašto kod nostrifikacije diploma moraju polagati dodatne ispite, zašto nema jasne useljeničke politike, zašto država ne podržava javno Hrvatske katoličke misije "koje su spasile naš identitet u inozemstvu"? Australce je još zanimalo da im premijer odgovori zašto RH i Australija (i NZ) nemaju bilateralne ugovore o dvostrukom oporezivanju, zašto nemaju pravo na zdravstvenu iskaznicu i liječenje u hrvatskim bolnicama te posljednje pitanje: "Zašto ste ukinuli pokroviteljstvo, tj. pomoć u obilježavanju najveće tragedije hrvatskog naroda na Bleiburgu?" To je, međutim, bila preteška zadaća za premijera, pa je susret izbjegnut, a Milanović potom dočekan kako je dočekan.
No, valja reći da prosvjedi nisu bili masovni te je očito da su ih predstavnici tamošnjih klubova i društava Hrvata zadržali namjerno tek na simboličnoj razini. Već u kratkom razgovoru sa Šarićem, Jurićem i Brkićem primjetna je ta "nepopravljiva" odanost i veza iseljenih Hrvata prema Hrvatskoj. Ona je uistinu nevjerojatna s obzirom na to što su sve Hrvati iz dijaspore prošli u razdoblju od konstituiranja suverene RH do sada. Ne kriju da su ih nekoliko puta službeni predstavnici hrvatskih vlasti izvarali, osobito kada su dolazili kao poslovni ljudi u Hrvatsku. Smeta im što ih se i sada gleda tek kao na "bankomate" koji će dati novac kad zatreba. Oni bi, pak, da se na Hrvate iz dijaspore u službenim vlastima RH gleda barem kao na "sve ostale investitore iz svijeta". No, ako su ih vlasti uvijek iznova razočarale, Hrvati s kraja svijeta ne mijenjaju svoj odnos spram Hrvatske.
– Pa dobro, zašto vas, nakon svega, Hrvatska još toliko zanima? – pitao sam ih pomalo provokativno.
– Kako, pa to je Hrvatska, naša domovina – iskreno su, lagano u čudu odgovarali naši Australci. To je jednostavno toliko duboko u njima. I u onima rođenima u toj zemlji, doslovno u genima. A to je očito nešto što uvijek iznova plaši predstavnike naših vlasti kada se upute na taj kraj svijeta. I koje izgleda uvijek iznova zastraši ta odanost tamošnjih Hrvata prema zemljici desetke tisuća kilometara udaljene od, iz našeg ugla, velike, bogate i sretne Australije.
>> Milanović australskim Hrvatima: Nismo došli po vaš novac!
Bila su to dobra pitanje , steta sto nemamo odgovore.