Kod nas se mladi ljudi, ne samo mladi, ali ponajprije oni, ne žele
probuditi. Iz sna još nekako, iz iluzija nikako. Legnu u svijetu
smijeha, dokolice, sreće, bezbrižja, užitka i zanesenosti, a tjeraju ih
da se dignu u svijetu obveza, rizika, odgovornosti, neuspjeha, slabe
zarade i mamurluka. Pa neće, a i zašto bi, kad je u iluziji tako
ugodno, a u zbilji, npr. u roditeljskoj kuhinji oko pol devet tako
nepodnošljivo.
Taman su se ufurali u razdragano, lijepo, mlado društvo koje skače od
veselja s bocama piva u rukama, povjerovali da je osnovna funkcija
čovjeka da izabire najpovoljnije modele telefoniranja, a da je sve što
ih okružuje jedno veliko razbludno Zrće, a ono, puf, nema ničega!
Kako onda da se bude, kako da budu zadovoljni. Kako da ne budu
ljuti! Na mamicu i taticu. Na državu, grad, goru, rijeku i film (nekad
popularna igra), pa i na grm, ako ih se taj grm drzne ogrepsti. Njih
koji hodaju kroz zidove (kao u reklami), koji su stvoreni da budu
obožavani (kao u reklami) i kojima sve pada s neba (kao u reklami),
njih da grebucne nekakav obični, jadni, zbiljski velebitski grm!
Takav grm ne zaslužuje drugo, nego da odmah bude spaljen (kao heretik
ili vještica u srednjovjekovnoj reklami za pravu vjeru), a ako s njim
izgori i petsto-šeststo hektara okolnog nacionalnog parka, nikome
ništa, dapače, može čak dobro doći kao neobična scenografija za kakvu
tv-reklamu.
Taj što je zapalio grm i nacionalni park zapravo se i nije naljutio
zbog agresivne biljke, nego zbog neugodnog podjećanja da sve oko njega
ipak nije iluzija. On to doživljava kao veliku nepravdu: najprije su ga
razni proizvođači umjetne sreće uvjerili da stvarnosti nema, a onda ga
stvarni život ubode u stražnjicu!
Ne kažem da nije prirodno što mladost na svijet ne želi gledati očima
starosti, ne kažem da mladost nema pravo i na (privremeni) bijeg od
stvarnosti koja joj ide na živce i na pobunu protiv nje, samo želim
reći da sam zbunjen mladošću koja živi kao da realnog svijeta uopće
nema (a još više realnim svijetom u kojem je sve to normalno).
Ne kažem da se baš uvijek i svugdje nužno prilagoditi toj glupoj
stvarnosti, no neka su njezina pravila ipak neizbježna. Ako se,
naravno, ne želi ispasti smiješan. Ili groteskan, kakav je neki dan,
primjerice, ispao naš najbolji rukometaš Ivano Balić kad se na
svečanosti polaganja kamena temeljca, u društvu hrvatskog premijera,
pojavio kao kakav drotar. Za njega, kao, ne vrijede pravila ponašanja
koja vrijede za premijera. Zašto? Pa, znate, on je mlad i ne želi se
proboditi...
P. S. Ovim se tekstom opraštam i od vlastitih iluzija da sam (još)
mlad, svjestan da ovo može napisati samo netko tko je definitivno star.
GOST SURADNIK
Otvori KEKS Pay
