Milivoj Uzelac (1897–1977) hrvatski je slikar čije je raskošno djelo snažnim nastupom i sudjelovanjem autora na najvažnijim izložbama poput Proljetnoga salona obilježilo početak dvadesetih godina prošloga stoljeća. Uzelac je jedan od hrvatskih modernista koji je najveći dio života proveo izvan zemlje. Ostao je vezan uz domovinu i u vrijeme kad je sa svojom obitelji živio i stvarao u Parizu, te kasnije na jugu Francuske gdje je u mjestu Cotignacu imao farmu, i gdje se 1977. godine i završio njegov život.

Danas nove generacije otkrivaju na nov način slikara Milivoja Uzelca čija je velika retrospektiva postavljena ovih blagdanskih dana u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Tu se susrećemo s djelima umjetnika kojega bismo po specifičnoj sudbini danas nazvali “nomadom”, čovjekom s više adresa kakvi su danas brojni uspješni umjetnici.

Upoznajemo umjetnika koji je u svojim djelima spojio najrazličitija znanja, virtuoza lakog izraza, talentiranog mladića koji je sa 16 godina položio prijemni ispit u Zagrebu i upisao se na ondašnju Privremenu školu za umjetnost i umjetni obrt (tako se nekad zvala današnja ALU). Danas gotovo neshvatljivo, no zbog zbog “neprimjerena ponašanja” kako je okarakterizirana jedna mladenačka krađa počinjena u kući profesora Mencija Crnčića, priskrbila mu je epitet neprilagođena umjetnika, koji je već 1914. bio izbačen iz te zagrebačke visokoškolske ustanove, zajedno s prijateljem Vladimirom Varlajem.



Budući da je bio student, a nije imao ni zaposlenje, mobilizacija je Uzelca uhvatila u prvom krugu. S fronte je mladić u jeku rata pobjegao (s lažnim dokumentima) u Prag, gdje je nastavio slikarsko obrazovanje u atelijeru Jana Preistera. U to je vrijeme u Pragu kao profesor slikanja radio i Vlaho Bukovac.

Kad ga je Uzelac zamolio da ga primi u svoju klasu, da samo slika, a da se službeno ne upisuje, jer je bio svjestan da je dezerter bez “papira”, Bukovac “nije htio ni čuti, istjerao me je”, ispričao je kasnije Uzelac. Za razliku od tada već ostarjeloga Bukovca, Preisler mu je dopustio da kod njega uči, ali nije bio službeno upisan kao polaznik. Već 1918. Preisler je umro, a prepušten sam sebi Uzelac je morao okrenuti novu stranicu u životu.

Zapravo, za to je vrijeme naučio graditi slikarsku kompoziciju fasetama i dokinućem albertijanske perspektive. Slikari su polako otkrivali Cézanneov način slikanja mrljama boje, aktivirajući cijelu slikarsku plohu bez vidljivih linija i kontura. Jedna od slika koja na izložbi u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu ilustrira “praško razdoblje” jest slika “Most” iz 1919. godine. Kako navodi autor retrospektive dr. Zvonko Maković to je najneobičnija, najzgusnutija, u njegovim granicama i najradikalnija slika.


Katalog za Umjetnički paviljon radio je Ante Rašić, uz autora retrospektive dr. Zvonka Makovića

Zagreb uklet i inspirativan
Nakon Praga došao je Uzelac natrag u Zagreb. Suočen je s mnogo problema, bez atelijera je, ali s korektnim prijateljima i mecenom trgovcem Robertom Deutschom Maceljskim. Upravo je Maceljski slikaru ustupio dio skladišnoga prostora za rad, sve dok mu Udruženje umjetnika 1920. godine nije dodijelilo veliki atelijer u Voćarskoj 74.

U tom je prostoru nastala ključna slika cijeloga njegova opusa “U atelijeru boema” koja na neki način definira sva Uzelčeva dotadašnja znanja, oslikava moguće utjecaje (aluzija na Maneta), svjedoči o slikarskom umijeću, a uz akt žene u prednjem planu, donosi i portret Vilka Gecana [elegantan gospodin (lijevo), s kojim je bio prijatelj cijeloga života, i autoportret Uzelca, sasvim desno gore]. Nastala je ova kompozicija na Šalati, sjećao se kasnije Uzelac, a prenosi Zvonko Maković u svom kritičkom tekstu, dodajući kako je tamo “bilo izvanredno svjetlo. Tamo je sve živjelo, pa se to odrazilo i na slici.”

Zapravo, ta slika je objedinila kontinuitet obrazovanja, spojila krug između Zagreba, Praga i ponovo Zagreba, a kritika procjenjuje da je njome Uzelac dosegao vrhunac zrelosti.



Kao na rijetko kojoj našoj izložbi nalazimo ovdje seriju autoportreta iz svih životnih razdoblja. Uzelac je slikar staroga kova, on radi s modelom i po modelu, prepoznaju se na njegovim slikama sve mlade žene koje su mu pozirale kao modeli, njegove ljubavnice i životne suputnice. Tu je Tušika, Valerija, balerina i violončelistica, te supruga Rosemarie de La Ravere s kojom je živio na farmi na jugu Francuske. Među brojnim crtežima s erotskim prizorima (posebno na cijeni među kolekcionarima) izložene su litografije iz knjige Anakreont: Grčka proljeća – Milan Begović, te brojni crteži i karikature.

Pružena je ovdje i prilika da se Uzelac usporedi i s dometima njemačkih ekspresionista čija su brojna djela izložena u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Autor retrospektivne izložbe dr. Zvonko Maković navodi kako danas Uzelca možemo vidjeti objektivnije i iz vizure velikih revizija koje su zadesile umjetnosti prve polovine 20. stoljeća.

Slikari i modeli
“U razdiobi Uzelčeva djela moguće je promatrati ga u fazama, tražiti zajednička mjesta s općim tokovima, odbacivati ono što ne zadovoljava kriterije i čega je ovdje mnogo, međutim, temeljne vrijednosti tu uvijek ostaju dovoljno čvrste. Bez Uzelčeve dionice ne samo da ne bismo mogli razumjeti Kraljevića onako kako ga razumijemo, Gecana i Trepšu također, nego i neke udaljenije pojave koje nam upravo s ovim slikama postaju bliže.

Te pojave pripadaju ponekad krajnostima, da spomenemo samo Grosza i Deraina, Lhotea i Matissea, ali i Uzelac je na neki način slikar krajnosti”, ocjenjuje dr. Zvonko Maković u analizi Uzelčeva djela uz ovu izložbu. Također, spoznajemo kako je na Uzelca djelovao Miroslav Kraljević. Kad je Uzelac 1912. godine vidio u Ulrichovu salonu Kraljevićeva djela, bila je to čudesna atmosfera, svjedočio je Uzelac Josipu Vrančiću, autoru monografije o njemu.



“Na prstima se hodalo kroz tu izložbu, iz poštovanja... Dao je Kraljević tada pečat čitavoj generaciji. Tu se pridružila i Račićeva drama. Sjećam se još kao danas. Kod Ulricha na prvom katu. Šutjelo se i gledalo. Bio je to moj prvi najdublji utisak”, tumačio je Uzelac.

Uzelčeva retrospektiva otvorena je do 11. siječnja iduće godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, a vrlo je vjerojatnot da će na uvidu javnosti izložba ostati i nešto duže zbog velikog zanimanja publike. Vrijedno je pogledati neka od najboljih slikarskih djela sačuvana prvenstveno u zagrebačkoj Modernoj galeriji (ostavština Maceljskog), u muzejima i arhivima diljem Hrvatske, kao i djelima iz muzejskih zbirki Novoga Sada, Sarajeva i beogradskoga Narodnog muzeja.

Također, praznična izložbena ponuda donosi i gotovo cjelokupno poznato djelo mladoga tragičnoga Josipa Račića predstavljenoga u Modernoj galeriji, tako da možemo pratiti sasvim suprotnu “nomadsku” sudbinu od Uzelčeve.

U SPLITU

FOTO Severina priredila glazbeni spektakl, a evo tko ju je sve od poznatih slušao iz prvog reda

21

OBJAVILA FOTKU IZ TERETANE

Supruga Domagoja Vide pokazala isklesanu figuru, komplimenti samo pristižu: 'Brutalno zgodna žena'

SKLADAN PAR

FOTO Prije 16 godina naša bivša voditeljica se udala za proslavljenog sportaša, evo kako je izgledalo vjenčanje

opasne posljedice

Ovi simptomi mogu vas prikovati za hotelsku sobu, a pogađaju oko 1,6 milijardi ljudi godišnje

Tajna brzog rasta

Nije stvar u sreći: Evo zašto neki postižu puno više s manje

Vlada najavila povećanje mirovina za dio hrvatskih građana