Naslovnica Enciklopedija Biografije

Ivica Račan

Nakon smrti Franje Tuđmana, na izborima 3. siječnja 2000. pobijedila je koalicija šest stranaka predvođena SDP-om. Račan je tada postao predsjednik Vlade. Izgubio je parlamentarne izbore 2003. od HDZ-a kojeg je predvodio Ivo Sanader. Ostao je saborski zastupnik, dvije godine kasnije postao je predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom.
01. prosinca 2016. u 00:00 0 komentara 681 prikaza
IVICA RAČAN
Foto: import
Pogledajte galeriju 1/4

Rođen je 24. veljače 1944. u mjestu Ebersbach u Njemačkoj, u pokrajini Saskoj. Njegov otac Ivan, poliglot, član internacionalnih brigada i anarhist, porijeklom iz Osijeka, bio je sudski tumač u zarobljeničkom radnom logoru u tom mjestu. Njegovu majku, Mariju Draženović, Nijemci su uhitili u njenom rodnom Križpolju u Lici, i odveli u taj radni logor.

U tom logoru je upoznala svog budućeg muža, Ivana, koji je ubrzo prebačen u koncentracijski logor. Kada je bila u visokoj trudnoći jedna Njemica ju je izvukla iz logora i dovela u svoju obitelj gdje je pomagala u kućanskim i poljoprivrednim poslovima.

Tu je  rodila sina, Ivicu. Potom ju je ta Njemica zajedno s djetetom poslala k svojoj sestri u Dresden. Tamo su preživjeli savezničko bombardiranje tog grada 1945. Nakon četiri dana pronašli su ih u podrumu.

Oca su iz koncentracijskog logora oslobodili Amerikanci. Nakon završetka rata ponovno su se sreli,  nekoliko mjeseci živjeli su u Bratislavi a potom se vratili u Hrvatsku.  Kako je njegov otac ranije radio u Švicarskoj gdje je imao farmu, tadašnje vlasti zadužile su ga da osniva poljoprivredne škole i peradarske farme.  Obitelj se stoga često selila. Živjeli su u Božjakovini, u Kutjevu i na kraju su se za stalno nastanili u Slavonskom Brodu.

Dobili su malu kućicu na farmi koja je ubrzo pretvorena u odlagalište otpada. Njegov otac se bunio zbog toga, pisao tužbe protiv države, ali nije uspio ništa napraviti. Otac mu je umro 1966. od moždanog udara. Majka mu se 1970. preselila u stan u Slavonski Brod.

Ivica je u školi bio osrednji učenik. U Savez komunista učlanio se 1959. Nakon srednje škole htio je upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, jer je želio postati glumac. Nije prošao prijamni ispit, pa je upisao pravo. 1967. zapošljava se  se u Institutu za društvena istraživanja kao znanstveni suradnik. Diplomirao je 1970. U organizaciji Saveza komunista u zagrebačkoj općini Centar bio je zadužen za ideološki rad.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. i „čišćenja“ ideološki nepodobnih kadrova što je uslijedilo, 1972. je kooptiran u Gradski komitet Zagreba a potom u Izvršni komitet SK Hrvatske. Bio je zadužen za ideologiju.

Na toj dužnosti bio je do 1978. kada prelazi u Predsjedništvo CK SKH. Potom je od 1982. direktor političke škole SKJ „J.B.Tito“ u Kumrovcu. Urednik je i časopisa za društveno-politička istraživanja „Kumrovečki zapisi“. Od 1986. do 1989. je član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

13. prosinca 1989. izabran je za predsjednika CK SKH. Pobijedio je protukandidata Ivu Družića. Tada je objavljeno da će se za četiri mjeseca u Hrvatskoj provesti višestranački izbori. Predvodio je hrvatsko izaslanstvo na 14. Kongresu SKJ u Beogradu 23. siječnja 1990. Otvoreno se sukobio s Miloševićem. Nakon odluke slovenskih komunista da napuste Kongres, prišao je govornici i izjavio kako „... mi (SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca“.

S hrvatskim izaslanstvom tada napušta Kongres i Beograd. Bio je to i kraj vladavine SKJ.

Tijekom kampanje za prve višestranačke izbore HDZ je nazvao „strankom opasnih namjera“. Nakon provedbe izbora u travnju te potom, održavanja drugog izbornog kruga u svibnju, premoćno pobjeđuje

Hrvatska demokratska zajednica dok je, SKH je dobio oko 35 posto glasova odnosno 75 zastupničkih mandata. Postao je saborski zastupnik. Mirno predaje vlast izbornim pobjednicima unatoč kritikama iz vlastitih redova kako je „vlast predao bez ispaljenog metka“.

Nakon izbora SKH svom imenu dodaje naziv Stranka demokratskih promjena a 1991. postaju Socijaldemokratska partija Hrvatske, SDP. Prilikom izglasavanja Deklaracije o neovisnosti i suverenosti Hrvatske 25. lipnja 1991. SDP-ovi zastupnici su napustili sabornicu.

Na parlamentarnim izborima 1992. doživljavaju veliki neuspjeh. Ta stranka osvojila je svega 5 posto glasova i jedva ušla u Sabor. Račanu su tada mnogi sugerirali da napusti politiku. U tom vremenu SDP je, uz pristanak predsjednika Franje Tuđmana, zamijenio  zgradu bivšeg Centralnog komiteta „kockicu“, za zdanje na Iblerovog trgu. U ime SDP-a tu zamjenu vodio je Josip Leko.

Tih godina Račan se riješio  mnogih suparnika u vlastitioj stranci koji su tražili da vodi radikalniju politiku. Račan 1994. jača SDP  tako što se njegova stranka ujedinjava sa Socijaldemokratskom strankom Hrvatske (SDSH) Antuna Vujića.

U kolovozu 1998. je potpisao sporazum s Draženom Budišom, predsjednikom HSLS-a o zajedničkom izlasku na izboru. Nakon smrti Franje Tuđmana, na izborima 3. siječnja 2000. pobijedila je koalicija šest stranaka predvođena SDP-om. Račan je postao predsjednik Vlade.

IVICA RAČAN
1 / 4

Sabor je u travnju 2000. donosi Deklaraciju o suradnji s Haaškim sudom kojim se omogućuju istrage protiv hrvatskih generala i političara koje su dotada zbog pravnog procesa pred tim sudom mirovale.

Vladu je uskoro napustio  Dražen Budiša, ali Račanu je ostala većina u parlamentu. Prije javne objave optužnice general Gotovina je napustio zemlju. Organizirano je suđenje Mirku Norcu zbog ratnih zločina.

Potom je stigla i optužnica protiv generala Bobetka. Vlada je uputila žalbu Haaškom sudu na uhidbeni nalog i na sadržaj te optužnice. Račan je posjetio Bobetka u njegovu domu. Osobno mu je zajamčio da neće biti uhićen tijekom odlaska u bolnicu jer mu se zdravstveno stanje pogoršalo. Bobetko umire u travnju 2003. Za mandata te vlade sagrađen je najveći dio autoceste od Zagreba prema Splitu.

Račan je izgubio parlamentarne izbore 2003. od HDZ-a kojeg je predvodio Ivo Sanader. Ostao je saborski zastupnik, dvije godine kasnije postao je predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom. 31. siječnja 2007. je objavio da se privremeno povlači iz političkog života zbog teške bolesti. 11. travnja  je podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Umro je 29. travnja 2007. od posljedica karcinoma bubrega.

S prvom suprugom Agatom Račan imao je dva sina, Zorana i Ivana. Druga supruga Jelena Nenadić bila je knjižničarka u političkoj školi. Treća supruga Dijana Pleština, profesorica sociologije sa sveučilišta Ohio, s kojom je bio u braku od 1993. nagovorila ga je da odu u Njemačku i otkriju detalje iz njegova djetinjstva koje ni sam nije znao.

Našli su čak 13 mjesta po imenu Ebersbach. Slikali su crkve kako bi ih Račanova majka mogla prepoznati. Na kraju su pronašli jednu staricu koja je imala slike s njegova krštenja. Bio je na grobu Njemice koja je njegovu trudnu majku primila k sebi i potom je poslala kod svoje sestre u Dresden. Račanova majka umrla je tri mjeseca prije nego što je postao premijer. Hobi mu je bio slikanje.

ivo družić (1) Političar i profesor na Ekonomskom fakultetu Ivo Družić Franjo Tuđman Povjesničar, državnik, prvi predsjednik samostalne RH Franjo Tuđman dražen budiša Studentski vođa, bivši ministar, bivši predsjednik HSLS-a Dražen Budiša dijana pleština Bivša savjetnica ministara vanjskih poslova RH za protuminsku djelatnost Dijana Pleština
dostavljač
Zabavno i opasno
Iskustva hrvatskih dostavljača: 'Tražila je baš mene, imali smo što i vidjeti...'
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.