Ante Kostelić rođen je u Zagrebu, 11. kolovoza 1938. godine. Hrvatski je skijaški trener, nekada aktivni sportaš i rukometni trener. Otac je skijaša Ivice i Janice Kostelić. Nadimak Gips dobio je u najranijem djetinjstvu jer je kao hiperaktivno dijete često lomio noge i ruke. Bavio se raznim sportovima, utrkivao se automobilima, trenirao skijanje, igrao rukomet, volio roniti. Nikada nije pio alkohol, čak ni pivo, nije poslije treninga odlazio u birtije, nikada nije zapalio cigaretu ili popio crnu kavu. Za Kostelića se govorilo da je uvrnut zanesenjak, zagriženi fanatik, kvazitrener i pučki filozof koji nikada neće uspjeti. Kada se počeo baviti trenerskim poslom, postalo je još gore: javno su ga ismijavali, govorili da je lud, izvrgavali su ga ruglu i izbacivali iz klubova koje je trenirao. Gotovo nitko nije vjerovao u njegove metode rada i trenerske sposobnosti, iz svih klubova otjerali su ga igrači ili članovi uprave.
Najviše se bavio rukometom, nastupao je za zagrebačke rukometne klubove RK Polet, Mladost, RK Zagreb i za francuski klub ASHC "Cannes". Bio je i član skijaškog kluba "Rade Končar" i plivačkog kluba "Mladost". Igrao je na poziciji krila i pivota. Odlično je pucao sedmerce. Osvojio je naslov prvaka s RK Zagreb. Bio je u konkurenciji za nastup u rukometnoj reprezentaciji Jugoslavije. Na pripremnom turniru bio je najbolji strijelac, no nije igrao na službenim utakmicama, među ostalim i zato što su ga smatrali osviještenim hrvatskim domoljubom. Od 1975. do 1990. godine bio je trener muških i ženskih rukometnih klubova: Ivanić Grad, Osijek, Medveščak, Zagreb, Pelister iz Makedonije, RK Partizan iz Bjelovara, Željezničar, Trešnjevku i Celje. Trenirao je i ženski rukometni klub Nürnberg, ali samo tjedan dana, jer je izbacio iz ekipe ženu predsjednika kluba. Najduže se zadržao u Osijeku tri godine. A onda je sve iznenadio odlukom da se povuče.
- Odlazim iz rukometa. O meni neće odlučivati neznalice. Trenirat ću svoju djecu, koja će me slušati. Bavit ćemo se skijanjem jer o uspjesima neće odlučivati suci i šarlatani, nego štoperica i egzaktni rezultati – govorio je početkom devedesetih i okrenuo se treniranju skijaša. Predsjednik SK "Zagreb" zaposlio ga je kao kondicijskog trenera. Na samom početku, Ante Kostelić mu je rekao: "Čuj Ivo, ja sam ovamo došao napraviti svjetske šampione!
Nakon što je Janica postigla fenomenalne rezultate u juniorskoj konkurenciji, dobio je ponudu, da prijeđe u slovensku skijašku reprezentaciju i puno bolje uvjete, ali je otac to odbio. Ante Kostelić imao je dugoročni plan treninga, vodio je temeljitu evidenciju i radio analize. Kasnije su Janica i Ivica Kostelić postigli vrhunske rezultate u seniorskoj konkurenciji, pobijeđivali u Svjetskom kupu, na Olimpijskim igrama i Svjetskim skijaškim prvenstvima. Pratile su ih i vrlo teške i mnogobrojne ozljede.
Ante Kostelić dobio je nagradu "Matija Ljubek" Hrvatskog olimpijskog odbora, 2001. godine, Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar", 2003. godine, nagradu Hrvatske vlade 2003. godine, kada je s Janicom i Ivicom, bio na prijemu kod tadašnjeg premijera Ivice Račana.
Gips i danas odlično pjeva i svira gitaru, ali nikada ga nitko nije uspio nagovoriti da u društvu zasvira. Obožavao je Elvisa Presleya, oduševljavao ga je gitarist Janko Mlinarić Truly, jurio je na rock koncerte u Budimpeštu i Beč. Još je u mladosti marljivo čitao djela svjetske književnosti i filozofije. Posebno je volio biografije vojskovođa i političara. Jako su ga zanimale knjige o sportu. Bio je najvjerniji čitatelj izdavačke kuće "Sportska tribina". S obitelji Boršić, osnovao je nakladničku kuću "Stih", u kojoj povremeno radi kao urednik i autor predgovora ili pogovora.
Njegova supruga je Marica Kostelić. U mladosti je također bila rukometašica. O njihovom životnom putu, napisana je knjiga Tomislava Birtića "Kostelići - cijela istina".
Ante Kostelić nikada se nije hvalio kasnijim svjetskim uspjesima, ali nije dopuštao da ga drže budalom, da mu kao uzore nameću, kako je govorio, “bijele šalove” i slične hohštaplerske štosove. Čak i kada je njegov rad rezultirao nezamislivim uspjesima, u trenucima najvećeg životnog i sportskog trijumfa, Ante Kostelić ponaša se skromno i samozatajno. Ne treba više, govorio je, trošiti energiju uvjeravajući ljude u ispravnost onoga što radi.
- U nas se nikad nisu cijenili uporni i marljivi sportaši, uvijek su bili u prednosti western-treneri i sportaši koji su dane provodili po birtijama ispijajući pivo i gemište. I u skijanju ima svega, nepravdi i nepoštenja, ali u njemu se točno zna koliko je prolazno vrijeme, a na kraju postoji rezultat zabilježen na elektronici. Štoperica pokazuje kakav je tko skijaš”, rekao je Kostelić.
