Hrvatski producent i glumac Branko Lustig rođen je u Osijeku, 10. lipnja 1932. od majke Vilme i oca Mirka. Njegovo djetinjstvo bilo je prekinuto kada je obitelj morala pobjeći iz Hrvatske zbog ustaških režimskih mjera protiv Židova. Tako se Branko kao desetogodišnjak s majkom našao u Čakovcu odakle su deportirani u Auschwitz.
Nesnosna vrućina i smrad u vagonima na putu za Auschwitz, pa hladnoća, smrzavanje i umiranje na odlasku iz njega; prikrivanje masovnog ubijanja stotina tisuća ljudi u Auschwitzu, tisuće leševa na otvorenom u Bergen-Belsenu složene kao cjepanice za ogrjev; nehumanost i bestijalnost nacista, ponižavanja i napadi poljskih partizana na Židove nakon oslobođenja; to su tek neki od detalja iz sjećanja Branka Lustiga.
Već pri izlasku iz vagona u Auschwitzu je jedan od zatvorenika majci i njemu rekao neka kažu da Branko ima 16 godina. Tako su i učinili, ne znajući da je upravo to bila dobna granica koja će ga odvojiti u logorske radne skupine umjesto, kao mlađu djecu, poslati u sigurnu smrt. U logoru je bio odvojen od majke, kojoj se gubi svaki trag; dobivao je razna zaduženje.
Svih detalja trogodišnjeg zatočeništva Lustig se ne sjeća. Ali se jasno sjeća da su se pred samo oslobođenje čula saveznička bombardiranja, koja su se pomalo bližila logoru te kako su ih jednoga dana sve pokupili iz baraka te poslali na marš. To je marš koji će biti poznat kao „marš smrti“.
Nakon dugog i iscrpljujućeg hodanja do nekog mjesta za koje nije posve siguran gdje je bilo, opet su ih ukrcali u vagone. Tada 13-godišnjeg Lustiga odveli su u Bergen-Belsen. Pred sam kraj je kao u polusnu čuo „nebesku glazbu“. Takvu glazbu nikada prije nije čuo. Pomislio je kako je umro i da je na nebu.
Bile su to gajde škotskih jedinica u britanskim postrojbama, koje su 15. travnja 1945. godine oslobodile logor. Odmah po oslobođenju premješten je u bolnicu na oporavak. Nakon oslobođenja Lustig je slučajno sreo čovjeka koji je sabirao povratnike za Jugoslaviju i kojem je ispričao svoju životnu priču, na koju se čovjek iznenadio i rekao mu: „Sve što si mi ispričao kako si ovamo dospio i kako ti je majka stradala u logoru, isto mi je ispričala i jedna žena, ali je ona izgubila sina“. Podudarali su se svi podatci: od Osijeka do deportacije iz Čakovca, dob... bilo je jasno da mu je mama živa.
Židovske jedinice iz Palestine spojile su ga s majkom, s kojom se vratio u Jugoslaviju.
Njegovo iskustvo iz logora ugrađeno je u Schindlerovoj listi, u kojoj je Stevenu Spilbergu pomogao na što vjernijem prikazu logorskih scena. Za tu produkciju Lustig dobiva i najveću filmsku nagradu - Oscar. Od djeteta logoraša postao je jedan od najuglednijih producenata u Hollywoodu, dobitnik dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Globusa, dva Emmyja...
- Nisam ja toliko slavan kao što me prikazuju. Imao sam tu sreću da sam sedamdesetih, kada sam došao u Ameriku, sreo Spielberga, s njim poslije napravio odličan film ("Schindlerova lista"), poslije sam napravio još jedan fenomenalan film ("Gladijator"), i potom osam, devet filmova koji nisu loši. Premda, i dandanas mislim da je "Pad crnog jastreba" zavrijedio Oscara, to je jako dobar film Ridleyja Scotta. Sreća me prati još od logora – izjavljivao je Lustig.
Sa Stevenom Spilbergom je nakon Schindlerove liste osnovao zakladu Shoah, koja je u svega nekoliko godina uspjela snimiti neprocjenjivo arhivsko blago za buduće naraštaje – 54 tisuće svjedočanstava preživjelih iz Holokausta, a od toga su stotine svjedočenja iz Hrvatske.
Nakon 25 godina života u Kaliforniji sa suprugom Mirjanom i kćeri Sarom Branko Lustig vratio se u Hrvatsku.
Ima stan u centru Zagreba, a većinu vremena provodi u kafiću kod Charlieja.
-Poslijepodne odem u kazalište ili kino pogledati neki novi dobar film. Još sam uvijek član Američke akademije pa redovito dobivam nove filmove za koje glasujem.
Putovat ću po školama i mladeži govoriti o holokaustu. To je moja najvažnija misija - kaže Lustig koji je od 2009. redoviti profesor na ADU, odsjek produkcija.
Od 2008. vodi udrugu Festival suvremenog židovskog filma, skraćenog naziva FSŽF u Zagrebu.
