Pišem ovu kolumnu nepuni sat nakon prvih vijesti o sadržaju Vladinih
deset mjera unutar antirecesijskog programa. Na raspolaganju su mi samo
šture natuknice iz medija. Novinari žele čuti prve komentare. Ne znam
kako me doživljavaju – kao “onog otprije 16 godina”, iz vremena
Stabilizacijskog programa, ili kao današnjeg fond-menadžera koji se
brine o sedam rastućih tvrtki u vlasništvu fonda. Ili kao jednog i
drugog. Svejedno, prisjećam se prošlosti, 1993. godine. Poučno je.
Tri tjedna nakon lansiranja stiže iz Washingtona misija MMF-a s Marijem
Blejerom na čelu. Što to Hrvatska radi? Usred rata, bez konzultacija s
MMF-om, bez njegove pomoći, provodi sveobuhvatan antiinflacijski
program. Proučili su osnovne mjere. Žele doznati više.
Zašto ovakva tečajna politika, kako mislite zatvoriti proračun, što s
cijenama, plaćama? Objašnjavam pojedinosti, a u glavi mi se stalno mota
drugi, veliki problem koji cijelu stvar može kompromitirati. Naime, tog
dana Državni zavod za statistiku objavio je najnoviji podatak o tekućoj
inflaciji – 37,5% u odnosu na rujan. Dignuto na 12 mjeseci, 4,500 posto
godišnje. Kako to objasniti javnosti?
Krenuli u antiinflacijski program, a statistika pokazuje najveći porast
cijena ikada zabilježen! Bez obzira na to što je to bilo unaprijed
očekivano, deterministički uvjetovano, s obzirom na datum lansiranja
programa i vremensku dinamiku snimanja cijena. Snimana je prošlost, ali
kako to objasniti? Smislit ću nešto. Pri kraju razgovora Blejer,
odlično školovan ekonomist, pita – je li vaš program heterodoksni ili
ortodoksni? Mlad i nadobudan, odgovaram – dragi gospodine, smatram da
postoje samo dva tipa programa – uspješni i neuspješni. Kada prođe
nekoliko godina, vidjet ćemo kojeg je tipa.
OK, uzvrati Blejer. Meni se čini da je program ambiciozan, ima sve
bitne sastojke, nema nekih očitih nedostataka, i mi iz MMF-a nešto
bismo slično preporučili u vašim okolnostima. Uhvatim se za tu njegovu
izjavu i zamolim ga da to ponovi pred novinarima. Njegova izjava bila
je prva vijest u HTV-ovu Dnevniku. Strancima se više vjeruje. Nakon
toga ja nonšalantno komentiram najnoviji statistički podatak o
rekordnoj inflaciji kao “stvar prošlosti, uostalom, čuli ste MMF”.
Javnost je to prihvatila. Silno važno! Program je nastavljen i već
mjesec kasnije – rekordan pad cijena.
I danas bi Blejer dao istu ocjenu. Ovog ili onog tipa, antirecesijski
program je ambiciozan, ozbiljan i ima sve bitne sastojke. Uz odlučnu
provedbu, ima sve šanse ostvariti zadane ciljeve – prebroditi svjetsku
krizu, sačuvati makroekonomsku stabilnost, tečaj, eksternu likvidnost
i, u najvećoj mogućoj mjeri, radna mjesta, standard stanovništva.
Novi proračun bit će okosnica tog programa. Po definiciji, sintetički
iskaz ukupnih politika. Uštede su moguće, i te kako. Na svim stavkama.
Samo ih treba nametnuti, negdje zamolbom i razgovorom, ponegdje “ognjem
i mačem”. Privatni sektor to čini stalno, a posljednjih mjeseci
pojačano. Niste baš popularni kada u nekoj tvrtki 5 posto zaposlenih
dobije otkaz. Ljudima je teško. Zašto baš ja, logično je pitanje. Ali
nema boljeg izbora.
Da ne bi i onih drugih 95 posto ostalo bez posla, u bankrotu. Tvrtka
mora preživjeti, ne nužno i svako radno mjesto. Surovo? Možda, ali je
tako najbolje za sve. Pa i za onih 5 posto nesretnika kojima treba
olakšati pronalaženje novog posla i socijalnu skrb u međuvremenu.
Uštede su moguće i na brojnim drugim stavkama koje rijetko tko
analizira. Što je, primjerice, s telefoniranjem? Po kojim to cijenama
još uvijek monopolist pruža usluge? Po neopravdano visokim! Moguće
uštede za državu, gospodarstvo i građane mjere se u milijardama kuna.
Samo dajte priliku da na poštenim javnim natječajima budu izabrani
jeftiniji operateri. I kaznite brojne smicalice kojima se monopolist
služi.
Snažno podržavam antirecesijske mjere. Pozivam i druge. Jednostavno,
nema vremena za prepucavanja i rasprave. Ako je povećani socijalni
konsenzus cijena za “kašnjenje”, tim bolje. Provedba je sve, dizajn
gotovo ništa.
Ekonomiju ekonomistima
