IVAN SLAMNIG (Metković, 1930. – Zagreb, 2001.), pjesnik, pripovjedač, romanopisac, radiodramatičar, prevoditelj i književni znanstvenik, jedan je od najsvestranijih, najutjecajnijih i najboljih autora prve poslijeratne književne generacije, tzv. krugovaša, koja je, razmaknuvši skučene granice što ih je nametao ideološki podupirani socijalistički realizam, u hrvatsku književnu kulturu unijela dotad nezamislivu živost u tematskom, žanrovskom, stilskom i misaonom pogledu, te nužnu povezanost s istodobnim književnim strujanjima u (zapadno)europskim i američkim kulturama. Golemim udjelom u tom širenju književnih obzora opus Ivana Slamniga uvrstio se u trajne visoke vrijednosti suvremene hrvatske literature.

Spoj modernističkoga senzibiliteta sklonog avangardnom krčenju svježih književnih putova, eksperimentu i istraživanju novih mogućnosti jezika, s autorskom i intelektualnom potrebom da se uspostavi aktivan, živ dijalog s hrvatskom i svjetskom književnom baštinom - temeljno je obilježje cjelokupnoga Slamnigova djela. Poliglot i erudit, senzibilan pjesnik i akribičan znanstvenik, ludistički usmjeren stvaralac u jeziku, Slamnig je u kritici najčešće označavan dvojstvom sadržanim u sintagmama "poeta doctus" i "poeta ludens".

Učen i zaigran istodobno, Slamnig je to ponajprije bio u pjesničkom dijelu svoga opusa koji se sastoji od devet zbirki objavljenih između 1956. i 1988. godine: Aleja poslije svečanosti, Odron, Naronska siesta, Limb, Analecta, Dronta, Sed Scholae, Relativno naopako i Tajna, te knjige Sabranih pjesama iz 1990. godine. Teško je u suvremenome hrvatskom pjesništvu Slamnigu naći premca po podjednako dobroj kritičkoj recepciji njegove poezije i po sjajnom odjeku u ''običnih'' čitatelja svih naraštaja, napose svake nove, mlade generacije s kojom ta poezija korespondira bez ikakvih šumova u komunikacijskom kanalu.
Njegove antologijske pjesme poput Evanđelista, Bacača kamena, Ubili su ga ciglama ili Na brzu ruku skupljenog društvanca  mnogi znaju izgovoriti naizust; "od šuba", rekao bi sam Slamnig, a po popularnosti prednjači Barbara, koja je, potpomognuta i uglazbljenom inačicom, dosegnula slavu narodne pjesme. Šarm i privlačnost Slamnigovih stihova leži u njihovoj igrivosti, jednostavnosti, intuitivnoj radosti što izvire iz jezičnih kalambura u kojima se raskošno isprepleće hrvatski sa stranim jezicima, standard s dijalektima, visoko izbrušen stil sa slengom...
No iza tog prvog, površinskog sloja koji bez teškoća, kao svako pravo pjesništvo, dopire do širokoga čitateljstva ("gdje god ima komunikacije, ima i poezije", napisao je Slamnig u eseju Pristupanje suvremenoj poeziji), skriva se dublja smislena razina dostupna onom recipijentu koji je barem djelomice toliko naobražen, upoznat s domaćim i svjetskim civilizacijskim, kulturnim i književnim naslijeđem, koliko i sam autor. S tim je naslijeđem Slamnig neprestano u dinamičnom dijalogu, kao nasljedovatelj, ali i kao parodist. Nema, zapravo, teme ili motiva koji ne bi mogao postati poticajem za pjesmu, uvjeren je Slamnig, podjednako kakva barokna poema, kao i kakav banalan prizor iz svakodnevice.

Složen međuodnos zbilje i umjetnosti u središtu je Slamnigova pripovjedačkoga djela, koje je okupljeno u dvjema knjigama pripovijesti Neprijatelj (1959.) i Povratnik s mjeseca (1964.). Kao i u poeziji, u pričama se tematizira običan svakodnevni doživljaj ili književni motiv, a nerijetko je autoru važnije od glavne pripovjedne teme osvijestiti samu književnu tvorbu, odnosno književni postupak. Sučeljavanje svijeta odraslih s onim dječjim, te individualnoga svijeta sa "zakonima" kolektiviteta, dodatni su problemski poticaji Slamnigove novelistike, koja je u jezično-stilskom pogledu po ironijskoj, humornoj intonaciji i ludizmu bliska njegovoj poeziji.

Tipično postmodernističko (pre)ispitivanje veze književnosti i realnosti, odmjeravanje koliko je moći u književnosti a koliko u ''pravom'' životu, u punoj će se snazi iskazati u jedinom Slamnigovu romanu, Bolja polovica hrabrosti (1972.). To je djelo kritika već nazvala "prvim našim pravim postmodernističkim romanom" (Pavao Pavličić), a nije zgorega podsjetiti da se Bolja polovica hrabrosti pojavila šest, odnosno sedam godina prije dvaju paradigmatičnih postmodernističkih romana u europskim književnostima: "romana puzzlea" Naputak  za uporabu života (1978.) Francuza Georgesa Pereca i "poliromana" Ako jedne zimske noći neki putnik (1979.) Talijana Itala Calvina.
Slamnigova postmodernistička "prethodnica" u jednom je sloju izdanak hrvatske "proze u trapericama": opet je na djelu klapa (tj. okupljanje starih školskih prijatelja, sad u zrelijim godinama, u izletištu Brestovje) i motiv bijega (roman završava semantički ključnom rečenicom: "Razuman uzmak – bolja polovica hrabrosti").
No između te početne i završne situacije smjestila se mnogo složenija književna konstrukcija koja nosi središnju romanesknu motivaciju: izmiješanost fikcije i stvarnosti, vješto realiziranu u usporednom vođenju dvaju narativnih tijekova (odvojenih i grafički, tipom pisma, ali i samim proznim diskursom – modernim izričajem današnjice i starinskim izrazom pretprošlostoljetne književnosti!). Junak-narator ima svoju "sudbinu" (profesorsku profesiju, prolaznu ljubavnu vezu, promjenu mjesta boravka i sl.), ali ona je bitno određena tekstom "romana u romanu", književnim uratkom jedne postarije amaterke u pisanju, koji junak iščitava da bi na kraju shvatio kako je uvučen u zbilju tog teksta (kao predmet autoričine erotske pozornosti).
Važan dio Slamnigova opusa čine mnoge radiodrame i nekoliko tekstova napisanih za televiziju, te bogata esejistika i književnoznanstveni rad, s vrhuncima ostvarenima u knjigama Disciplina mašte (1966.), Hrvatska versifikacija (1981.) i Stih i prijevod (1997.). Sam ili, često, u suradnji sa svojim  generacijskim kolegom i prijateljem Antunom Šoljanom, prevoditeljskim je i antologičarskim djelovanjem hrvatskoj književnoj kulturnoj javnosti omogućio uvid u svjetski relevantnu stariju i noviju književnu produkciju. Poznate su Slamnig-Šoljanove antologije Američka lirika (1952.), Suvremena engleska poezija (1956.), Moderna nordijska poezija (1961.), prijevodi T. S. Eliota i A. Bloka, te Slamnigovi prijevodi Mailera, Hemingwaya, Mishime, Puškina, Hardyja... A za revalorizaciju hrvatske književne baštine, osim vlastitim književnim djelom i znanstvenim radom, Slamnig je nezaobilazan prinos dao Antologijom hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja 19. st. (1960.), Hrvatskom poezijom 17. st. (1964.) i Antologijom hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A. G. Matoša (1974.).

DIŠE PUNIM PLUĆIMA

FOTO Maja Šuput pobjegla na drugi kraj svijeta sa Šimom! Izvodili su ljubavne vratolomije

POSLJEDNJE ZBOGOM

FOTO Mnoštvo na pogrebu slavne Brigitte Bardot u Saint Tropezu, na sprovodu je bila i čelnica krajnje francuske desnice

Video sadržaj

OVO SE NE VIĐA ČESTO

FOTO Diljem Europe kolaps zbog snijega, ali oni su se snašli: Pogledajte nesvakidašnje prizore iz Pariza

Tko bi rekao

Tihi krivac zimskog umora: zašto u prosincu tijelu treba više proteina nego inače?

Izlazak iz sjene prvog predsjednika

Prije osamostaljenja Hrvatske, oblikovao se novi pokret s Tuđmanom kao ključnom figurom

Provjerite račune: Tisućama hrvatskih građana sjeda novac, država uplatila 3,6 milijuna eura