Prije par godina dobijem jedan honorar greškom uvećan za 22 posto. Naravno, potrošim ga. Dvije sam godine živio mirno i zaboravio PDV. Ali, PDV nije zaboravio mene. Dobijem poziv.

Umjesto da odem, telefoniram. Nervozan muški glas me pita: Zašto niste platili PDV? Nisam, kažem. Zašto? pita nervozno muški glas. Zato što nisam obveznik PDV-a, kažem isto tako nervozno. Niste? Nisam. U redu, kaže glas promukao od špricera i duhana i svađa s djecom i ženom. Bila je neka zabuna, nečija greška, nastavljam ja. Ali, morate vratiti nešto što nije vaše, dobijem odgovor. Nemoguće, kažem. Zašto? pita čovjek.

Potrošio sam PDV, mislio sam da je moje, kažem. Budite ozbiljni, čovjek s druge strane povisi ton. Prijetite? počnem se ponašati kao žena. Žene kad nisu u pravu, napadaju. Gotovo vičem: Znate li s kim govorite, kenjam, jer ja ne znam s kim on govori?! To upali, na neko vrijeme. Nakon par mjeseci stiže poziv. Toga i toga dana, u vrijeme to i to, dođite na razgovor, u sobu broj taj i ta j na katu drugom. Pozdrav.

Dođem. U sobi toj i toj sjedi blijeda, prestrašena trudnica. Kroz otvoren prozor u pregrijanu sobu ulazi još topliji zrak. Kažem ime, pokažem poziv, trudna žena uzdahne, teško se diže, nalazi fascikl, sjedne za kompjutor, traži i nađe ono što traži. Teško uzdahne, ponovno. Pomislim, razgovor trebam dovršiti u najviše sedam minuta, jer žena može početi rađati svaki čas. Uhvati me panika. Jedini porod kojem sam prisustvovao bio je moj. Vi ste dužni za PDV, trebali biste platiti, kaže jedva čujnim glasom.

Hoću, obećavam. Da sam imao novac kod sebe, izvadio bih ga, stavio na stol i zbrisao. Loše mi je, kaže i zatvori oči. Na čelu žene kaplje znoja. Uhvati me panika. Muž mi je u sobi dvjesto tri... jedva čujnim glasom šapće.

Pojurim u sobu dvjesto tri... soba zaključana, ali se iz sobe čuju glasovi. Kucam, pa lupam nervozno. Otvore se malo vrata, vidim lice mladog čovjeka s dugom kosom i bradicom...

Pauza je, govori tip. Što hoćete? Stranke se primaju do dvanaest, piše na vratima, valjda znate čitati! Dođite sutra, ali na vrijeme i ne lupajte na vratima, niste kod kuće, doviđenja. U prorezu vrata vidim neku curu kako diže traperice. Stavim cipelu između vrata i štoka. Sutra će biti prekasno, kažem. U sobi toj i toj, neka žena rađa, možda je Vaša, kažem i okrenem se. Je, kaže tip mrtvo hladan. Četiri tjedna prerano. Iznutra čujem curu kako kaže: “Super”.

Vratim se na Ilički trg i popijem kavu. Kad sam plaćao kavu, prvi put pogledam račun. U cijeni kave uračunat je PDV.
Nakon par mjeseci stiže opomena. Država se ne šali. Prijeti se pljenidbom imovine, zatvorom i sudom, povrat PDV-a u roku od sedam dana, a ja se više ni ne sjećam kako sam i na što potrošio govno od PDV-a. Znam samo da sam bez love. Nakon par dana odem u sobu taj i taj broj na drugom katu. Nema trudnice, logično. Na porodiljskom, doji dijete, pere ga i mijenja pelene. Za trudničinim stolom ozbiljna žena. Sjednem ispred nje, izvadim poziv, dam joj. Uzme ga. Pročita, nađe me u  kompjuteru. Na pločici ispred nje na stolu pročitam da se zove Danica.

Dužni ste više od dvadeset hiljada, kaže. Jesam, odmah iz prve priznam. Kada ćete to platiti? pita me ozbiljno i poslovno. Nemam pojma, kažem. Znate, drago mi je da ne tvrdite da niste dužni, da priznajete dug. Ljudi obično na vašem mjestu viču i svađaju se. Izgube živce, postanu neugodni. Vi ste drukčiji, svaka čast, govori i toplo me gleda. U dvije bi rate možda mogli platiti i spavati mirno, odgovori.

Vidim da me žena razumije i, što je važno, da nije protiv mene. Ne može, kažem. Zašto? Nemam i spavam mirno. Kako nemate? pita me, nađe moje stanje na kompjuteru. Jedno vrijeme gleda ekran, onda kaže: Vi, kako se vidi, dobro zarađujete, kaže i pogleda me. Za goli život, kažem. Za život? zaprepasti se gospođa Danica. Pa koliko Vam treba za goli život?

Pa, između dvanaest i petnaest hiljada, kažem. Molim? zaprepasti se žena. Koji mjesec više, koji mjesec manje, ali toliko. Ne može manje. Govorim iskreno, ne lažem. Oprostite, moram Vas nešto pitati. Koliko imate djece, imate nezaposlenu ženu, izdržavate bolesne roditelje? Ništa od toga, odgovorim. Živim sam, kažem. Nemam djece koja studiraju, idu u školu, ne kupujem ženi talijanske cipele, šminku u Grazu, ne izlazim u restorane, nekada sam kupovao knjige, mijenjao aute i žene, gradio stanove, sada to više ne mogu, živim skromno. Mogu Vam reći svoje mjesečne troškove i sami prosudite. Bit će mi drago, baš me zanima, kaže simpatična gospođa Danica. Udobno se namjesti, čeka da čuje moje troškove.

Ovako: mobitel mjesečno oko hiljadu i pol, stanarina u garsonijeri s održavanjem dvije hiljade. Nemate stan? pita Danica. Nemam, odgovorim. Ostavio sam ga bivšoj ženi, ona je taj stan ostavila nećacima. Šteta, kaže gospođa Danica. Da sam stan ostavio ženi? Ne, nego što se nismo prije sreli! I dalje…

Benzin dvije hiljade, ne vozim dizelaša nego benzinca, pa cigare hiljadu petsto kuna. Žena piše. Pogleda me i prekine. Trebali biste prestati pušiti. Nije ni zdravo, a skupo je. Zašto? Pa to mi je ostala jedina radost. Ali, samo za cigare trošite dvije hiljade kuna. To je, oprostite, neozbiljno i glupo. Da. Ali kada zapalim dobru i, naravno, skupu cigaru, osjećam se dobro. Zaboravim da me svi varaju, da me kradu, da mi ne plaćaju ono što radim, da pišem scenarije za sapunice, da mi lažu u lice. Zaboravim gdje živim i s kim.

Žena kima zabrinuta glavom. Dalje. Tek smo došli do pet hiljada. Dalje, nastavim, papir, štampač hiljadu, boje, platna, fiksativi, papiri, pastele tri hiljade. Devet hiljada, precizna je gospođa. Popijem dnevno najmanje četiri kave s mlijekom, to je hiljadu. Deset hiljada. Ali, nećete reći da sve kave Vi platite. Netko plati i Vama. Tu i tamo. Problem je da sam ja uvijek i svugdje najstariji. Ja plaćam. Shvaćate? Shvaćam, odgovori simpatična žena. Svaki mjesec nešto iskrsne.

Nastavim. Parking, garaža, registracija, kazne, zimske gume, ljetne gume, servisi, kompjuter, televizor, video, prijevodi, umnožavanje, uvezivanje, to je oko pet hiljada. Petnaest hiljada, računa glasno. Nešto pojedem, ne večeram, ali ručam, to je bar tri hiljade. Dosta, hvala. Kaže gospođa Danica. Nije dosta. Trebate sve čuti kako biste me razumjeli. Postoje i vikendi, na koje ja ne idem, kao ni na more, ali idem u kino najmanje tri puta tjedno, to je petsto kuna, ne mogu odoljeti kada naiđem na uličnog svirača koji dobro svira. Često posudim prijateljima... nova hiljadarka.

Zašutim. Valjda vam vrate kada posudite? Vrlo rijetko. Zašto? Da ljudi imaju, ne bi posudili, a ja da nemam, ne bih dao. Jednostavno. Kako sada stojite? Loše, odgovorim. Čekam neki honorar koji ne dolazi i vjerojatno neće doći nikada. Koliko? Jedno pedeset hiljada, kažem. Trideset epizoda za neku sapunicu. Ali vidim da ste nedavno dobili dvadeset hiljada kuna. Jesam. Imam još par hiljada. Kada ih potrošim, ostat ću samo na penziji. Imate i penziju? zapanji se žena.

Kolika Vam je penzija? Tri hiljade, kažem. Žena izvadi maramicu, obriše suze i nos. Jedno vrijeme sjedi. Šuti. Ja sjedim, šutim. Podigne telefon. Molim te, daj mi šefa, kaže. Nema ga? Na važnom je sastanku? Ma nemoj. Trebam ga. Da, hitno je. Neka me nazove... Oboje zašutimo. Gospođa Danica i ja. Kroz prozor vidim kako počinje padati kiša.

Što mislite kolika je moja plaća? zapita me. Nemam pojma, odgovorim. Reći ću Vam, četiri hiljade i sto kuna. Više od moje penzije, kažem. Ponovno šutnja. Kiša, pada sve jače. Imate muža? pitam. Imam. Njegova je plaća pet hiljada petsto. Imamo troje djece. Dvoje idu u srednju školu, jedno studira. Moja majka živi s nama. Nepokretna je, a muževljev otac, udovac, živi u domu, ima malu penziju i mi plaćamo za njegov dom oko hiljadu dvjesto kuna. Ponovno šutnja. Kiša se pretvorila u pljusak.

Zazvoni telefon. Žena podigne slušalicu. Da, vi ste, šefe. Sjajno. Trebala sam vas. Nije hitno, ali je važno. Dajem ovoga časa otkaz. Ne šalim se. Sutra ne dolazim na posao. Žena spusti slušalicu, zatvori pisaći stol i ugasi kompjuter.

Prije nego odete, recite mi samo: Koje cigare pušite i gdje ih kupujete. Davidov, odgovorim. Kupujem ih u Frankopanskoj u dućanu cigara “Churchill”. Hvala i doviđenja, kaže mi, obuče kaput, stavi na glavu muški šešir i izađe iz sobe. Jedno vrijeme sjedim sam kao kreten, zvoni na pisaćem stolu telefon, onda izađem. Odem do “Churchilla”. U dućanu cigara kažem veseloj prodavačici: Dva Davidova! Nema, odgovori mi skoro pjevajući. Tri, kažem. Nemamo ni tri. Znači, nemate Davidov? Nemamo, drago je djevojci. Zadnju kutiju Davidova kupila je malo prije jedna dama s muškim šeširom.

ZANIMLJIV ŽIVOT

FOTO Jedna od najbogatijih Hrvatica nakon dugo izbivanja pojavila se u javnosti, evo kako sada izgleda

sezona velikih sniženja

Počela su ogromna sniženja u Zari: Pronašli smo najbolje komade koje se isplati kupiti

Video sadržaj

U DIVLJINI

FOTO Ante Kostelić izgradio je raj na Zemlji gdje su rasli Janica i Ivica: 'Ovo ne bih prodao ni za 20 mil. €'

Pripazite ovih blagdana

Zbog kruha, keksa i biskvita mnoge će mučiti bolovi u trbuhu i umor

Ekološki paradoks

Prijeti li nam propast? Koristimo ga svakodnevno, ali opasniji je nego što se čini

Hrvatske građane očekuje snažna financijska injekcija: Donosimo sve detalje o novčanim dodatcima i potporama koje ćete dobiti