Zoran Mojsilović Điđi bio je jedan od najvećih kolekcionara stripova u bivšoj Jugoslaviji. Danas u skladištu ima 400 kutija u kojima je oko 100.000 raznih stripova. Naravno, stripove je počeo skupljati kao dječak premda mu nije bilo lako.
Prvo sam čitao Laso
– Otac mi je bio profesor matematike i branio mi je kupovanje i čitanje stripova. Sada mogu reći da sam bio uskraćen za čitanje puno većeg broja stripova. Znao sam štedjeti novac i potajno kupovati stripove. Primjerice, roditelji bi mi dali za sendvič, a ja sam ga krišom sam doma napravio i novac uložio u strip. U ono vrijeme skupljao sam i muzičke kazete. Stripove sam kupovao od druge djece, koja su ih već pročitala i vjerojatno bi ih bacila. Još sam im znao objašnjavati da kad čitaju, pažljivo barataju sa stripovima, da ne saviju korice, da ne šaraju po njemu, da ga ne boje jer u ono vrijeme izlazili su samo crno-bijeli stripovi. Iznimka je bila naslovnica i zadnja strana, koje su bile u boji. Imao sam sreće što sam rano naučio čitati, sa šest godina pročitao sam više od 300 stripova. Puno sam čitao i knjiga. Znao sam u knjižnici posuditi odjednom tri knjige i sve tri bih brzo pročitao. U početku sam volio čitati knjige o Tarzanu. Prvi pisac koji je na mene ostavio velik dojam bio je Alexandre Dumas koji je napisao knjigu "Grof Monte Cristo". Tu knjigu sam pročitao "u cugu" – priča Điđi.
Je li vas otac koji put uhvatio kako čitate stripove?
– Koliko god sam ih uspješno skrivao, jednom mi je nenadano ušao u sobu, a ja sam baš čitao Zagora. Posudio sam od prijatelja desetak prvih brojeva i baš sam guštao. Kad evo uđe tata, ljutit kao ris. I znate što je napravio? Preda mnom je poderao sve romane. Nisam mu stigao ni reći da to nisu bili moji stripovi. Htio sam u zemlju propasti. Prvo mi je na pamet pala misao kako ću to objasniti prijatelju. Skupljao sam tjednima, cijelo ljeto, novac kako bih kupio stripove umjesto onih koji su bili poderani. Uspio sam nabaviti te brojeva i vratiti stripove.
Koje ste stripove najviše voljeli čitati?
– Moram priznati da sam prvo čitao pisane romane, uglavnom s temom Divljeg zapada. Čitao sam jako puno Laso. Poslije sam prešao na stripove, ali sam shvatio da mi čitanje stripa prekratko traje. Najviše sam mrzio čitati Politikin zabavnik jer taman počnem čitati neku priču, a onda nakon nekoliko stranica piše – nastavak u sljedećem broju. A do sljedećeg broja prođe tjedan dana. Izbjegavao sam i Stripoteke jer su i u njima priče išle u nastavcima, a ja sam htio čitati kompletnu priču, od početka do kraja.
U kojem trenutku ste shvatili da će ti stripovi s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih vrijediti ovoliko puno kao danas?
– Pa, vrlo brzo jer sam u početku vidio koliko je to teško skupljati. Neki su znali dizati cijenu tih romana još u ono vrijeme. Primjerice, kada je izgorjela jedna gotovo cijela naklada Alana Forda, koji je tiskao Vjesnik, ostalo je na tržištu jako mali broj romana broj devet. Taj broj je neko vrijeme bilo nemoguće nabaviti. Riječ je o priči ZOO simfonija. Original se danas prodaje za 200 eura. Treba znati da je prvih 29 brojeva bilo s tvrdim koricama. Vjesnik je od 1970. do 1992. godine tiskao Alan Ford, mislim da je izašlo oko 450 brojeva. Inače, malo pratim po kojim se cijenama danas prodaje prvih sto brojeva Lunov Magnus stripa ili Zlatne serije, mislim da je to doista pretjerano. Nažalost, puno je stripova naše generacije uništeno – bačeno, zapaljeno, uglavnom su roditelji bili "krivci" za to, oni su to zvali smećem koje im smeta u kući ili stanu pa su se brzo rješavali "starog papira".
Prodajem stripove na štandu
Ima li u Hrvatskoj ljudi koji imaju kompletnu kolekciju Zlatne serije i LMS-a?
– Ima ih nekoliko. Kako sam se time bavio desetak godina, vidio sam jako puno kompletnih kolekcija. Tu je riječ o više od 2000 stripova, originala. Nije to lako skupiti. I sam sam neko vrijeme imao kompletnu kolekciju LMS-a, dok je Zlatnu seriju bilo malo teže skupiti. Jednom sam naletio na čovjeka koji je imao kompletnu kolekciju, ali je napravio veliku grešku. Ukoričio je stripove i to danas nema tako veliku vrijednost kao da su pojedinačno na regalu. On je sačuvao stripove, ali ih je u neku ruku uništio – rekao je Điđi, koji danas prodaje stripove i časopise na štandu kod Cibone. – U jednom trenutku imao sam pet štandova sa stripovima. Ljudi su stalno donosili stripove, koje sam otkupljivao ili mijenjao.
Je li velika razlika između stripova nekad i danas?
– Ogromna. Nekad su stripovi bili crno-bijeli, danas su u boji. Nekad je bilo puno više detalja u stripu, danas ih je manje. Ali danas mladi ne čitaju stripove. Moja generacija čitala je 40 puta više svega nego ova današnja. Ova današnja generacija stalno je na mobitelu. Ja sam u svoje vrijeme čitao 2000 knjiga i stripova godišnje – zaključio je Điđi.
>> FOTOGALERIJA Nije htio sjesti i stalno je dobacivao Trumpu: Izbacili su ga iz dvorane, kasnije je objasnio o čemu je govorio
Otvori KEKS Pay
