“Kad bih imao i sto godina, moj najbolji dan uvijek bi bio sutra”, s razlogom je tu rečenicu izgovorio nobelovac Pablo Neruda. Žudnja za životom ne nestaje s godinama, ona je najstariji i najjači oblik ljubavi, kako ju je nazvao grčki filozof Plutarh i baš sada u doba pandemije o rečenicama tih velikana trebaju razmisliti svi oni koji zbog vlastite sebičnosti i bešćutnosti relativiziraju život starijih i kronično bolesnih.
Kako u vrijeme epidemije žive naši istaknuti sugrađani iza kojih je bogato životno i profesionalno iskustvo, što misle o odnosu prema starijima u hrvatskom društvu, strahuju li od zaraze, samo su neka od pitanja o kojima otvoreno govore za Večernji list. Život je ono najvrednije što svaki pojedinac ima i svi bi ljudi željeli živjeti koji dan dulje, riječi su neuropsihijatra Slavka Sakomana koji u svojoj 74. godini živi punim plućima, svjestan da je dobrog zdravlja za razliku od većine svojih vršnjaka, no, naravno, i on se drži svih epidemioloških mjera. Za razliku od njega naš najstariji sugovornik, akademik, germanist, kroatist, muzikolog, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu i inozemni član Saske akademije u Leipzigu Viktor Žmegač (91) zbog pandemije dane provodi u kućnoj izolaciji. Djeca i unuci mu, kaže, donesu sve što treba, pa nikamo ne izlazi. Na pitanje o odnosu prema starijima i brine li se zbog moguće zaraze Žmegač uzvraća mirnim, ali odrješitim glasom:
– Ja sam star čovjek i neka umrem, ali moram reći da su svi ljudi bez obzira na dob jednako vrijedni, ako su važni za društvo i daju mu svoj doprinos. Imamo mi i mlade koji ne pridonose društvu. Ljudi se ne dijele na mlade i stare, nego na one koji su društveno relevantni i one koji to nisu – kaže Žmegač.
U glasu mu se na dan kad smo razgovarali s njim osjećao umor, pa smo smatrali da bi bilo nepristojno gnjaviti ga još kojim pitanjem više. Ako je profesoru Žmegaču kao najstarijem našem sugovorniku od Nerudine izreke bliža izreka ruskog književnika i liječnika Čehova: “I za tisuću godina čovjek će isto ovako uzdisati: Ah, teško je živjeti – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojat će se i neće htjeti da umre”, zasigurno želi dočekati sutra i izaći iz izolacije nakon što prođe pandemija. Stoga to sutra nikome nemamo pravo oduzeti.
Miroslav Ćiro Blažević (85): Pobjegao sam na more, jer se jako bojim ove nemani
Bivši hrvatski nogometni izbornik, Miroslav Ćiro Blažević (85) ili kako mu mnogi vole tepati “trener svih trenera”, nikada se nikoga previše nije bojao, no sada može govoriti drugačije. Strah je spoznao. Otkako se na svijet sjatila pandemija koronavirusa legendarni Ćiro je, priznaje to, u strahu. Kako i ne bi bio kada je u rizičnoj skupini: ima 85 godina, preživio je dva raka (prostate i kože) i zaraza koronavirusom zadnje je što mu treba. Njega zato ovih dana nećete vidjeti kako šeće ulicama Zagreba ili ispija kavu u svom omiljenom kafiću. Priznaje da se uplašio i pobjegao iz metropole.– Na moru sam, pobjegao sam jer se jako bojim ove nemani – kaže nam Ćiro pa dodaje:– Nisam na moru od početka pandemije, ali otišao sam kada sam shvatio i vidio koja je količina zaraženih u Zagrebu. Morao sam pobjeći jer pripadam rizičnoj skupini.
Njegovi dani sada prolaze puno mirnije, otkad je koronavirusa, na utakmice ne ide...
– Sam sam kao ćuk. Ne idem nigdje, doma sam. Dobro sam, no ovo je nešto sasvim novo za mene, neobično. Bilo bi nepravedno da kažem da sam nesretan. Bitno je da me ne zarobi ova neman.
A što mislite o ponašanju mladih koji se i dalje okupljaju, izlaze? Što kažete na prosvjed protiv Stožera na glavnom zagrebačkom trgu?
– Žao mi je da su ti ljudi tako glupi. To je naša mladost na kojoj ovo sve počiva, ali katastrofa je da su tako blesavi. Ljudi umiru konstantno, a oni se tako ponašaju, ne misle na starije ljude – kaže nam gospodin Blažević koji dodaje i kako mu je bilo kada je saznao da se netko od njegovih bližnjih bori s virusom:– Prijatelj Emir Hadžihafizbegović je rekao na televiziji da sam ga ja spasio. On je bio zaražen koronavirusom i bio je u takvim bolovima da je to bilo žalosno slušati. Rekao je da ga i kosa boli. Ja sam ga svaki dan zvao i dizao sam ga. Hvala Bogu, oporavio se – zaključio je legendarni trener koji je s hrvatskom nogometnom reprezentacijom 1998. godine u Francuskoj osvojio svjetsku broncu.
Miro Ungar (83): Vidim da se okolina boji da me ne zarazi
Popularni pjevač, producent, voditelj i zabavljač, 83-godišnji Miro Ungar iza sebe ima čak 63 godine uspješne karijere u kojoj se okušao u gotovo svim glazbenim žanrovima, a još prošle godine premijerno je izveo novi kabaret show “Esprit de Paris”, posvećen 130. obljetnici kultnog francuskog kabareta “Moulin Rouge”. U vremenima pandemije i koronavirusa aktivnost i dalje drži na razini.
– Igram tenis tri puta tjedno, s istim prijateljima u koje imam povjerenja da se kreću u krugu istih ljudi i da vode računa o distanci. Stojimo na dovoljnoj udaljenosti – kaže legendarni glazbenik i dodaje da se u ovim vremenima, iako član “zlatne generacije”, nikako posebno ne štiti.
– Kao i svaki odgovorni građanin, stavim masku u trgovini i u svim zatvorenim prostorima, ali na ulici ne – govori. Jedino mu je žao, kaže, što ne može biti aktivan na glazbenoj sceni zbog pandemije koronavirusa i donesenih mjera. Osobno nije imao iskustva sa zarazom koronavirusa, no kaže kako je netko iz njegove obitelji u jednom trenutku ipak posumnjao na istu.
– Netko iz obitelji je posumnjao, ali izgleda da je to bila samo prehlada i lagana temperatura. Napravili su test i bili su negativni tako da osobno nisam imao iskustva s tim – kaže, no nije isključio činjenicu da ga je i sam prehodao.
– U početku, dok još nije sve krenulo ovako, imao sam nekakvu fizičku krizu. Osjetio sam umor, ali ništa više od tog, nikad nisam kašljao izrazito ili imao temperaturu. Sad kad u tom pogledu razmislim, možda sam ga i prehodao, a da nisam znao – kaže Ungar. Iako dobrog zdravlja, primijetio je da ljudi oko njega dosta vode računa o njegovim godinama i činjenici da je dio najugroženije skupine te da se boje da ga ne zaraze.
– Boje se isto tako i da ja njih ne zarazim. Svi smo udaljeni, ali vidim da se ljudi jedan drugog boje. Jedino se ukućani ne boje jedan drugog – kaže. Osim brige okoline, ne primjećuje posebnu zaštitu, pogotovo ne od društva ili institucija, s obzirom na to da je ugrožena skupina. Položaj “zlatne generacije” u Hrvatskoj je, smatra, dobar.
– Zbog mojih aktivnosti koje su žive i svježe, ne osjećam da me društvo stavlja u “položaj zaborava”. Dapače, imam dojam da mediji i društvo rado prihvaćaju moje novitete i uratke koje donosim – kaže i dodaje da misli da je društvu drago kada vide da je netko stariji ovako aktivan.
– Meni je zbog toga jako drago. Sad samo čekam trenutak da se vratim na scenu, koncertnu ili kabaretsku – kaže nam glazbenik optimistično.
Zdenka Kovačiček (76): Tužna sam kad vidim da prosvjeduju protiv mjera
Devet mjeseci nakon što je u veljači ove godine Hrvatska zabilježila prvi slučaj koronavirusa, tijekom novog vala s najvećim brojem oboljelih i preminulih, i pjevačica Zdenka Kovačiček svjesna je da najugroženiju skupinu čine starije osobe. Otkrila nam je kako za “zlatnu generaciju” izgleda doba pandemije, kako se štite i je li ih strah.
– Prestrašno. Nikamo ne idem – započinje obeshrabreno.
– Ništa se ne događa i stalno sam doma. Ponekad pomislim kako sad imam vremena napraviti neke stvari kod kuće, pa evo završavam snimanje albuma, ali sam užasno nesretna jer volim ići u kino, kazalište, družiti se... – govori gotovo nostalgično Kovačiček napominjući da se većina njezinih prijatelja zatvorila te nikamo ne idu.
– Svi su se pozatvarali i udaljili i malo mi to sad već predugo traje – kazala nam je. Kada govori o drugom valu, ne zvuči optimistično.
– Preko ljeta smo nekako pregurali taj prvi val, imali smo čak nekoliko koncerata, ali s manjim brojem ljudi – govori pjevačica koja redovito na televiziji prati brojke zaraženih, ali i proteste protiv mjera.
– Kako se može protestirati protiv mjera?! Oni žele dobro. Upozoravaju ljude da se paze i čuvaju... Strašno me to oneraspoloži kad sve to vidim – tužna je, a priznaje da ju je strah, premda je svjesna da dosad nije bila bolesna.
– Imam dosta dobar imunitet. Nisam se cijepila protiv gripe, a prošle godine nisam bila ni prehlađena! – hvali se 76-godišnja jazz pjevačica koja, na svu sreću, nema lošeg iskustva sa zdravstvenim sustavom. Dapače, niže samo riječi hvale.
– Imam najbolje iskustvo jer stanujem blizu bolnice Sv. Duh. Prošli mjesec, u zaista najgore vrijeme, moja je kći završila na hitnoj operaciji slijepog crijeva. U početku sam se strašno bojala jer je završila na hitnoj i nismo mogli k njoj. Kad su krenuli s obradom, u najbržem roku je obavljena operacija. Sve je prošlo fantastično. Oduševljena sam! – tvrdi Zdenka, a za kraj nam priznaje da o položaju “zlatne generacije” ne raspravlja često s vršnjacima, ali je više brine što će biti s mlađim kolegama na sceni.
– Otkad je sve krenulo i svi su se povukli, ne čujem se previše ni s kim. Naša branša najviše je pogođena, ali ja sam u mirovini pa nisam toliko tome izložena. Žao mi je mlađih kolega kojima je, može se reći, tek krenulo. Tek su počeli puniti Arene i to me toliko razveselilo kad sam vidjela da i naši pjevači pune velike dvorane jer to znači da nam se i publika grupirala u urbanu publiku – zaključuje na kraju.
Lino Červar (70): Možemo pobijediti samo timskim duhom
Lino Červar (70), rukometni trener, izbornik hrvatske muške rukometne reprezentacije, osvajač svjetskog i olimpijskog zlata, ne želi ni u koga posebno upirati prst, pogotovo ne u mlade koji se baš i ne pridržavaju mjera zaštite od koronavirusa, ali ističe da u ovoj situaciji svi moramo misliti na najugroženije skupine.
– Važan je timski duh. To uvijek naglašavam u sportu. Svi mi moramo igrati timski kad dođe do ovakve situacije kao što je ova opasna pandemija. Moramo se brinuti jedni o drugima. Tu nema mjesta sebičnosti, nema mjesta egoizmu. Znam da mladi ljudi trebaju zabavu, imaju potrebu svakodnevno se družiti s vršnjacima, Ali, ovo je nešto novo, ovo je nešto na što se moramo naviknuti, i čuvati jedni druge. Oni misle kako njima koronavirus ništa ne može, a istovremeno ne misle kako taj virus itekako može naštetiti njihovim roditeljima, bakama, djedovima. I zato se ponašaju u stilu “baš nas briga” – govori Červar.
Mago di Umago itekako se pazi u ovo čudno vrijeme.
– Držim se krilatice – ostanimo odgovorni. Nažalost, borimo se protiv nevidljivog neprijatelja, a takvih će možda biti u budućnosti još i više. Zato se svi moramo naviknuti na promjene koje su nužne kako bismo zaštitili sebe i druge oko sebe. Moramo se znati pametno oduprijeti nevidljivom neprijatelju.
Dojam je da se mladi sportaši ipak drukčije, odgovornije ponašaju?
– Naravno. Zato što su odmalena naučeni da imaju dva tate ili dvije mame. Jedni su roditelji, a drugi treneri. Jer, mnoga djeca uz školu idu svakodnevno na treninge. S trenerom provedu jako puno vremena dok roditelji rade, pa zato sva ta djeca sportaši odmalena razvijaju timski duh. Jer u ekipnom sportu nema mjesta za pojedinca koji će se isticati izvan grupe. Zato se danas sportaši brinu o drugima jer su tako naučeni odmalena. U svakoj utakmici svi oni igraju jedan za drugog, svi čuvaju leđa jedan drugome.
I meni je već ovo postalo teško, ali ne predajem se. Nadam se da će se uskoro pojaviti cjepivo i da ćemo ponovno krenuti živjeti normalno. Ali, ova situacija s koronavirusom svima nam mora biti dobra škola. Briga o sebi, ali i drugima – zaključio je Červar.
Slavko Sakoman (73): Svi bi ljudi željeli živjeti koji dan dulje
Slavko Sakoman (73), naš poznati neuropsihijatar, nekadašnji voditelj Referentnog centra Ministarstva zdravlja za ovisnosti o drogama, koji se cijeli radni vijek borio za život i zdravlje ovisnika, osobito mladih, dane provodi u mirovini. U vrijeme pandemije pridržava se preporučenih mjera, ali i živi život punim plućima.
– U životu nikad nisam imao ni gripu, nikad nisam bio na bolovanju, zdrav sam, ali naravno da se sada pazim. No, kvaliteta mog života u odnosu na razdoblje prije pandemije nije se promijenila. Družim se s obitelji i unucima, odigram i dalje partiju tenisa s prijateljima, prošetam šumom na Jelenovcu, odem na more u Novalju – govori Sakoman.
Na pitanje kako tumači i kao liječnik i kao čovjek relativiziranje života starijih i kronično bolesnih u vrijeme pandemije uzvraća:
– Svakoj individui život je nešto najvrednije što ima i svi bi ljudi bez obzira na svoju dob željeli živjeti koji dan dulje. Ne zaboravimo da je Biden predsjednik najmoćnije države na svijetu sa 78 godina. Kad vidim da strada malo dijete, dao bih svoju glavu da poživi i naravno da je veća tragedija kada strada mladi čovjek u produktivnoj dobi nego kada umre starac, ali to ne znači da dar postojanja, dar života nije jednako važan svim ljudima i tako se prema životu svome i tuđemu trebamo i odnositi. Trebamo se brinuti za sve ljude.
Nažalost, kod onih koji su bešćutni, koji sada misle samo na to kako se ne mogu zabavljati, ludovati, kurvati se... empatiju ne možete probuditi jer ju nemaju. Naravno da zatvaranje diskoteka sada najviše smeta dilerima. To je paradoks, ali mlađi kao da manje cijene život od starijih, mnogi su, osobito u adolescentskoj dobi, i inače skloni rizičnim ponašanjima, izlažu se riziku koji ih može koštati glave, drogiraju se, luduju automobilima, i kad su takvi prema sebi, nije čudo da ne cijene život svih ljudi. Egocentrični su, sebični da bi mogli razumjeti starije koji su svjesni dara postojanja i prolaznosti života i da su im svi dani koji su im ostali dragocjeni – govori Sakoman.
I studija s Harvarda, dodaje, pokazala je, ako su ljudi zdravi, ako imaju dobre odnose s obitelji i prijateljima i s 80 godina su sretniji nego dok su bili mlađi. Pitamo ga kako gleda na sudionike s posljednjeg prosvjeda na Jelačićevu trgu, a on odgovara: – Citirao bih Konfucija “Ko ne zna, a misli da zna, čuvajte ga se“ i to je moj komentar na takve ljude.
Iako je još želio raditi i pomagati mladim ljudima i frustriralo ga je što ga je zbog razloga koji nemaju veze sa stručnima “otjerao” u mirovinu bivši ministar zdravstva Rajko Ostojić, odaje da je dok je radio bilo i puno dana koje je provodio u stresu i s glavoboljama, moleći Boga da dođe vikend. No, nikad, kaže, nije žalio zbog posvećenosti poslu na korist drugim ljudima i svom narodu. “Ali priznajem iz sadašnje perspektive da sam i ja mnoge godine proveo živeći pokraj života”, zaključuje Sakoman.
Ljubica Uvodić Vranić (75): Nitko vam ne uzima slobodu, osim vas samih
Psihologinja Ljubica Uvodić Vranić sa svojih 75 godina i dalje radi, među ostalim, i u zagrebačkom Domu zdravlja Črnomerec gdje je u ugovornom odnosu s medicinom rada. Prima ljude, naravno s maskom na licu, i svakog sasluša, posjedne, ali i upozori da ne diraju stol iako redovito prozračuje prostor i dezinficira ga. Ne rukuje se ni s kim iako bi nekad, kaže, nekog klijenta rado zagrlila u znak podrške, no sve ostane na riječima. Pitamo ju boji li se zaraze, a ona odgovara:
– Naravno da se bojim, dvaput sam se dosad testirala i pogodilo bi me da sam COVID pozitivna, ali sam optimist pa se nekako nadam da bih spadala u skupinu ljudi koji su preživjeli – govori Uvodić Vranić. Vikendom odlazi izvan Zagreba u prirodu i na taj način čuva imunitet i zdravlje. Za one koji se bune protiv epidemioloških mjera zbog svojih navodnih sloboda kaže da smo svi mi dio slobode izgubili onog trenutka kada smo se zaposlili, kad smo postali roditelji, kada smo odlučili biti odgovorni građani ove zemlje i poštovati njezine zakone.
– Nitko vama ne uzima slobodu osim vas samih, biti roditelj je obveza prema djetetu do smrti i, naravno, da i s time gubite dio svoje slobode, ali mi koji jesmo roditelji, sami smo to odabrali. Biti građanin ove zemlje, uzeti njezinu putovnicu znači i biti odgovoran i poštivati zakone ove zemlje i mjere koje donose oni koji vladaju, što ne znači da ne možemo drukčije razmišljati o zakonima i mjerama. Kada su Sokrata osudili na smrt, prijatelji su mu nudili da ga izbave, a on im je na to uzvratio da je odabrao nakon svoje punoljetnosti živjeti u Ateni i da će poštovati zakone cijeli svoj život, pa će ih poštivati i na kraju kad mu ti isti zakoni rade o glavi. Ljudi kojima smeta zbog epidemioloških mjera gubitak navodne slobode jer moraju nositi maske i održavati distancu moraju znati da smo mi svi u istom čamcu u istoj državi i da odgovorni građani ne ugrožavaju druge ljude oko sebe – govori Uvodić Vranić. Naravno da nikome nije lako, život je, dodaje, lagan samo djeci i onima koji ne uočavaju probleme, ali uvijek nam ostaju i šale, pa se tako prisjeća jedne kada je čovjek na stalne upute “perite ruke” rekao: “ja ću se otuširati pa što bude”!
Mladost prolazi i Nece se vise nikada vratiti a starost ce uvijek doci i ne kasni .potrebni su vam mladi za ratove i roblje zelite ih pozatvarati da se mozete setati po centru. Sjetite se svoje mladosti a mladima zelite sve uskracivali za svoju komociju.ako se toliko bojite odite u svoja carstva i cekajte da sve ovo prode .pustite druge da žive ,