Kao euroutopist, rado bih pošao 1. svibnja 2004. na ceremoniju rušenja zida između dvije Gorice, ali neću poći. Zašto? Gradonačelnici Nove Gorice, Mirko Brulc, i Gorizie, Vittorio Brancati, pneumatskim su čekićima simbolički počeli rušenje posljednjeg "ideološkog" zida Europe 12. veljače ove godine - pedeset godina taj je "južni Berlinski zid" dijelio grad u dva dijela. Taj zidić od pola metra i na njemu čelična ograda, dijelio je dva svijeta, ali ne komunistički i demokratski, kako se dosljedno i dosadno trubi, nego romanski i slavenski: zato je i "pao" cijelih petnaest godina poslije Berloinskoga! Ali, ostavljena su dva-tri metra zida za finalnu ceremoniju rušenja, koju će osobnoobaviti predsjednik Europske komisije, Prodi, 1. svibnja, kada Slovenija postaje članica EU. No zašto ja neću poći tamo? Godine 1997. sudjelovao sam na međunarodnome simpoziju (Amerikanci, Talijani, Slovenci i Hrvati) u Kopru i Novoj Gorici, uz pedesetu obljetnicu Mirovnog sporazuma iz Pariza, koji je stupio na snagu 10. veljače iste te 1947. godine. Tada, 1997., dok su moji Istrani u Trstu tugovali zbog tog "Diktata" iz 1947. koji je Istru "oduzeo" Italiji (pokojni Fulvio Tomizza, i sam prisilni emigrant, rekao je tada da "esuli imaju jedan otrovni zub"), a moji Istrani iz 43. istarske divizije u Puli utaman rogoborili da se revidira povijest, tada sam rekao da jedva čekam dan kada će "pasti granice" a mi se (Talijani, Slovenci, Hrvati...) kroza nj voziti u četrvtoj, s obazrivih 80 km na sat; jer su mi već otpale ruke i olinjalu putovnicu (mladu kao i moja država!) već sam morao mijenjati, nakon što ju godinama na liniji Trst-Koper-Buje (30 do 40 minuta vožnje) moram osam puta pokazati ita-slo-cro graničarima! A sada ćemo isprave pokazivati smao četiri puta - cro-slo euro-scehnegenska željezna zavjesa - a ne više osam!
Pa onda, zašto neću poći 1. maja na eurofeštu u Novu Goricu-Goriziu? Zato što je općinski savjetnik Gaetano Valenti (Forza Italia) istih dana rekao da je gradonačelnik Brulc "komunistički brontosaurus". A rekao je to Valenti jer je Brulc istih dana rekao da neki politički potezi talijanski mogu ugroziti odmakle procese integracije - nakon što je istih ovih "europskih" dana parlament Republike Italije odredio baš taj 10. veljače kao Dan sjećanja na exodus i fojbe, dan stupanja na snagu Mirovnog sporazuma između Saveznika i Italije. Pa je slovenska ministrica Zdenka Kovač rekla da "svaki narod ima pravo sjećati se vlastitih stranica povijesti izbjegavajući međutim da postavlja kočnice pred razvoj". Ovdje sam pisao da određivanje baš tog dana za Dan sjećanja, može izazvati i naše reakcije; pa da proglasimo Dan paljenja povijesti (1920, palež Narodnih domova u Trstu i Puli), Dan brisanja identiteta (zakoni iz 1928. o promjeni imena, prezimena i toponima). Ili pak da Hrvatska i Slovenija proglase 17. XI. 1920. (sporazum Italije i Jugoslavije u Rapallu, kojim Italija dobija Istru, Rijeku, Zadar, Kvarnerske otoke i Lastovo) za Dan Kolonizacije, Prodaje, Izdaje...
Naravno, to je retorika, a ne povijest, poput Mačekovih riječi da su "ove zemlje uvijek disale hrvatski", ili Giovanardijeve replike na tu repliku da su "Istra i Dalmacija uvijek disale hrvatski i talijanski" (OK!), te da danas "treba prijeći preko dramatičnog sakaćenja poslije Drugog svjetskog rata" (kad Italija gubi Istru). OK, i to, signor Giovanardi, ako ćete se složiti da treba prijeći i preko za nas dramatičnog sakaćenja poslije Prvog svjetskog rata (kad Italija dobiva Istru); eto zašto nemam za što poći u Goriziu-Novu Goricu, zato što će formalno pasti romansko-slavenska granica (ne samo talijansko-slovenska), ali se tek zidaju visoke granice u našim glavama. A te granice nastojim rušiti, i rušit ću ih bez pardona. Kao što čini član Predsjedništva slovenske Ujedinjene liste socijaldemokrata, koparski Talijan Aurelio Juri, u otovorenome pismu tajniku talijanskih Lijevih demokrata, Pieru Fassinu (DS je također u Parlamnetu bila za 10. veljače 1947. kao Dan sjećanja!):
"Premda shvaćajući motivaciju Dana sjećanja..., ne mogu je dijeliti ako je istrgnuta iz povijesnog konteksta u kojem su se fojbe i exodus zbili nakon prethodnog dvadesetgodišnjeg fašizma i zlodjela počinjenih protiv slavenskih naroda..."
Milan Rakovac, književnik
Gost suradnik Večernjeg lista
