Ne tako davno, još početkom ovog stoljeća, sve informacije koje su cirkulirale našim javnim prostorom bile su uređene, što znači da su prije objave prolazile nekoliko stupnjeva provjere. Premda ni ono vrijeme ne treba idealizirati, ali sve što se tada objavljivalo i emitiralo bilo je djelo profesionalaca, novinara, koji su se pritom morali pridržavati profesionalnih standarda. Teme i prilozi dogovarani su na uredničkim kolegijima, na kojima su sjedili profesionalci. Članke i priloge zatim su pregledavali urednici pojedinih rubrika, a onda i lektori i redaktori, kao i glavni urednici medija. I ne, ovdje uopće nije riječ ni o kakvoj cenzuri, nego isključivo o uređivanju u skladu s tadašnjim profesionalnim standardima. U cijelom procesu svi su akteri, od novinara do glavnih urednika, mogli izraziti svoje mišljenje, iznijeti prijedlog i kritiku ili upozoriti na eventualne propuste, što je smanjivalo opasnost od pretjerane subjektivnosti i pristranosti. Sve to postoji i danas. Još postoje i novine i elektronički mediji, radio i televizija. Novinari pišu članke i proizvode priloge, teme se dogovaraju na redakcijskim kolegijima i cijeli urednički proces, uz neke korekcije koje su rezultat tehnoloških promjena, odvija se slično kao i prije dvadesetak godina. Pa ipak, danas je sve drukčije. Mediji o kojima smo dosad govorili, tradicionalni mediji, danas više nemaju monopol pri javnom informiranju i oblikovanju javnog mnijenja. Njihovo mjesto zauzele su društvene mreže. U zapadnim zemljama već više od polovice odraslih koristi društvene mreže za informiranje, dok je kod mlađe populacije taj broj još veći. Slično je i kod nas.
Tako ti to bude kada više nemate palicu govoriti nam što vi smatrate istinom a zabranjivati nam oni što ne želite da čujemo. Vjeruj intelektu pojedinca i dozvoli mu da sam odluči šta je istina. Sve ostalo je represija i jako podsjeća na komunizam.