Pomno sam pročitao u ovoj rubrici refleksiju Nine V., studentice predškolskog odgoja o predškolskom odgoju posebno povezanom s vjerskim odgojem. Hvale je vrijedan trud i način kojim se dotična gospođica oglasila, ali smatram da su njezine refleksije ipak zaslužile određeni broj replika i objašnjenja.
Studentica Nina V. implicite se izjašnjava kao nevjernik, što je njezino nepovredivo pravo. Međutim, nije mi jasno zašto je uznemireno viknula na vjerski odgoj kada je jasno da ona sa svojim svjetonazorom jednostavno ne može u tome sudjelovati. Za navještaj Božje riječi nužno je iskustvo vjere koje, vjerujem, mnoge tete u vrtićima imaju. Stoga, nemojte druge stavljati na svoju razinu u pitanju vjere, jer postoje ljudi koji doista imaju proživljeno iskustvo vjere i kojima je Krist vrlo jasan, jer su mu predali svoj život. Vrlo je opasno svoje osobne stavove o vjeri stavljati na načelnu razinu.
Iz svojeg osobnog uvjernja također razvijate i određene predrasude o vjeri i vjerskim istinama. Idete čak dotle da relativizirate određene vjerske istine, a samim time krivo postavljate stvari. Kad je riječ o Mariji i njezinu djevičanstvu, važno je reći da se u marijanskoj duhovnosti i osobnosti nalazi istinski spoj bračne i djevičanske ljubavi. Baš od Marije kršćani uče da je seksualnost Božji dar, sredstvo intimnog, dubokog i svetog predanja supružnika i otvorenost životu. Isto tako, Marijino djevičanstvo nadahnuće je svima koji su se odrekli obitelji radi viših ciljeva. Isusovu genijalnost i te kao umanjuju sve teorije koje osporavaju njegovu božansku narav, jer se bez nje Isusova osobnost ne može zamisliti. Isusova djela, preobražavajuća snaga njegove riječi, njegova prisutnost u crkvi dokaz su njegove božanske naravi. Na kraju krajeva, on sam objavljuje se kao vječna riječ očeva. Nadalje, posve je krivo tvrditi da kršćanska nauka o zagrobnom životu potiče na prosječnost i lijenost, kad Evanđelja na najradikalniji način pozivaju na dinamiku života i predanje Kristu koji mukotrpnu borbu za kvalitetu života nagrađuje vječnom slavom.
Vjerski odgoj nije nikakvo nametanje mišljenja djeci, nego je sastavni dio odgoja svakoga čovjeka. Uz ostalo svaki čovjek ima pravo biti odgajan u određenu vjerskom svjetonazoru. Roditelji, koji svoje dijete krste u katoličkoj vjeri, daju jamstvo da će ga u toj vjeri oblikovati i odgajati, pa mogu i dati suglasnost vjerskom odgoju u vrtićima, koji je "kompenzacija" za odgoj u obitelji kojim se mnogi roditelji i ne stignu baviti zbog različitih životnih teškoća. Ako je netko odgajan kao ateist, i to je vjerski odgoj jer je ateizam strogo religiozni fenomen. Prema tome, kako god okrenuli, čovjek je religiozno biće.
Razumije se da vjerski odgoj neće dijete odgajati u nekakvu strahu i nametati mu osjećaj za grijeh. Plan i program bit će prilagođen djeci. Na primjer, govorit će se o Isusu, prijatelju malenih, prijatelju čovjeka, o Bogu koji se igra (Deus ludens), koji voli čovjeka. Takav odgoj uvelike će pomoći da dijete raste u ljubavi, povjerenju i pouzdanju u svoga prijatelja Isusa. Vjerski odgoj nije nikakvo "mazanje očiju" i nikakva bajka i mit nego uvođenje u Isusovu ljubav, svjetlo, prijateljstvo i mudrost života. Drugim riječima, vjerski odgoj pomaže da budemo face i genijalci poput Isusa, tj. da ga u tome nasljeđujemo. Na kraju, vjera nije ničija privatna stvar, nego društvena, crkvena i sveopća stvarnost. Kršćanin je pozvan svojim životom pokazivati Isusovu prisutnost u svom životu i evanđeoskim duhom prožimati vremeniti red, učiniti ga plemenitijim, smislenijim i kvalitetnijim. To je plod, a vjerski je odgoj zrno koje se sije u srce i dušu najvrednijeg stvorenja na kugli zemaljskoj - čovjeka.
Otvori KEKS Pay
