"Sestro, ja odlazim u Vukovar!" "Vukovar, zašto u Vukovar?" S jedne strane ostala sam zatečena, a s druge nimalo iznenađena! Ipak sam ga sebično pokušala odgovoriti. A on, onako hrabar, lijep i stasit kakav je bio, reče: "Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već na njezinim granicama", prisjetila se razgovora s bratom Rajka Mikulić, kad je u Vukovaru na Dan državnosti 2016. otkrivena obnovljena spomen-ploča Velimiru Đereku Sokolu.
Pokušavala ga je odgovoriti, kazala mu je da u Vukovaru nemaju nikoga od rodbine i da će poginuti. "Sestro, kako nema? Sve su to moja braća! Neka poginem, što ima veze, netko mora, ali za Hrvatsku", odgovorio joj je. Takav je bio junak koji je u rujnu 1991. ostavio lagodan život u Zagrebu i kao dragovoljac otišao na najteže ratište, sa skupinom dragovoljaca iz nekoliko hrvatskih gradova, odjeven u novu američku maskirnu odoru.
Brojni detalji o Velimiru Đereku Sokolu, jednom od heroja Domovinskog rata, moći će se vidjeti i čuti u dokumentarnom filmu "Sokol – nezaustavljiv kao sudbina" redatelja Eduarda Galića, dok je scenarist i producent njegov sin Dominik Galić.
– Film je zapravo rezultat našeg dugogodišnjeg bavljenja Vukovarom, naše potrage za istinom i neotkrivenim pričama, a i Đerekova obitelj htjela je napraviti nešto o njemu. Kada smo moj otac i ja kretali u ovaj projekt, razmišljao sam kako to napraviti, a da bude drukčije od onoga što smo dosad radili i na što su ljudi navikli – otkriva Dominik Galić.
Radeći na filmu shvatili su da je priča o Sokolu višeslojnija nego što se na početku činila, iz perspektive onoga što su do tada znali o Sajmištu, jer prije nisu tako duboko ulazili u osobne priče i motivacije.
– Ovo je film o njegovoj odluci da krajem rujna 1991. organizira autobus i ode u Vukovar, da se odrekne apsolutno udobnog života u Zagrebu, gdje je imao dobar posao u Esplanadi i poznavao sve u gradu. Bio je gradski dečko. Imao je mogućnost lako izbjeći rat ili otići u kraj koji mu je poznat, poput rodnog Imotskog, no on je smatrao ispravnim otići u Vukovar, i to krajem rujna kada se znalo što se tamo događa. U Vukovaru je odmah pokazao izuzetnu hrabrost. Radeći na filmu i ulazeći u priču, slušajući svjedočanstva nemalog broja ljudi, naučili smo da je bio hrabar do granice ludila, dok je s druge strane stalno imao osmijeh na licu. Bio je osoba koja se u mirnodopsko doba nikad nije ni svađala niti tukla, no u najgorim ratnim okolnostima, na Sajmištu, bio je među tri najhrabrija borca. Hrabrost se teško mjeri, ali kada Nikica Burić Samoborac za nekoga kaže da je prehrabar, svatko tko išta zna o ratu u Hrvatskoj zna što to znači – opisuje ga mlađi Galić.
Na početku su sugovornici bili članovi Sokolove obitelji, a kako su dalje "kopali", nalazili su ljude koji su radili s njim u Esplanadi, koji su odrastali i ratovali s njim. – Puno je i ljudi iz Imotskog, svi živi su znali za njega, prijateljevao je sa svima. U filmu su njegovi gradski prijatelji, prijatelji iz djetinjstva, njegova tadašnja djevojka. Nastojali smo iz svih kutova dobiti što širu sliku o njemu, vratiti trenutke koji su ga činili takvim kakav je bio. Dugo se bavim filmom, ali rijetko sam vidio tako snažan kontrast, između čovjeka koji je volio život i pjesmu, koji nikada nije pokazivao ni trunku agresije, i onoga koji je, s nevjerojatnom hrabrošću, postao zapovjednik na Sajmištu. A biti zapovjednik na Sajmištu znači da si najhrabriji. Došao je iz Zagreba i već za nekoliko dana postao zapovjednik – kaže Dominik Galić.
"Sokol – nezaustavljiv kao sudbina" je, dodaje, prvi dokumentarni film koji ide u Cinestarovu mrežu i trajat će oko sat vremena. Bit će tu još nekih iznenađenja, napominje, ali o tome će nešto više prije same premijere. – Neke stvari će se prvi put vidjeti u dokumentarnom filmu u Hrvatskoj. Ukratko, bit će to dokumentarac koji će se pamtiti i koji zasigurno vrijedi doći pogledati – ističe Galić.
Velimir Đerek ga se, veli, dojmio kao osoba. – Radio sam jako puno toga o Vukovaru, no njegov me život zainteresirao i iz pozicije današnjeg vremena. On je u ono vrijeme, početkom 90-ih, bio spreman žrtvovati se za san o Hrvatskoj. Odlazak u rat smatrao je ispravnom odlukom, ali da otiđe baš tamo gdje se Hrvatska brani, a to je bio Vukovar, to jako malo ljudi može razumjeti, pogotovo iz današnje perspektive. Priznajem, u dosadašnjem životu malo ljudi je na mene ostavilo takav utjecaj. Fascinira taj njegov izlazak iz zone komfora, želja da napravi ispravnu stvar, a znate koliko smo spremni izaći iz granica ugode za neku ideju. I tada je to bilo rijetkost, bio se razočarao u mnogo ljudi iz svog okružja koji su govorili da će ići u Vukovar, a na kraju gotovo nitko nije otišao. Lako je bilo pričati, ali trebalo je otići – kaže.
Sokol je dakle u kratkom vremenu postao jedan od zapovjednika na Sajmištu. U jednom od napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi poginuo je zapovjednik satnije Petar Kačić. Vele, kako su ga još zvali, preuzeo je Motorolu i zapovjedništvo umjesto njega.
– Nije imao izbora. Najviše je vremena proveo sa mnom, ispitujući me o neprijateljskim snagama i našim mogućnostima, možemo li se pomaknuti, zauzeti neprijateljske položaje. Sam je sebi odredio ime Sokol na Motoroli. Kad bismo odbili neki napad, ja sam neprijateljske vojnike pozivao da šalju nove snage i da slobodno pokupe svoje poginule koji su ostali na našem području jer tada nećemo pucati na njih. Takvim razgovorima dizao sam moral našim braniteljima, prikazujući veličinu naših snaga. U svim akcijama bio je uz mene, pratio me svugdje, bio je inteligentan i sposoban momak, sve ga je zanimalo, ali nije se pravio pametan. Došao je na novi teren, sve bi pitao i pamtio. Morali smo četnike stalno zastrašivati i zavaravati, a bistri Sokol odmah je shvatio moju igru – govorio je njegov suborac Ivan Anđelić Doktor.
Prisjetio se kako je početkom listopada Veselin Šljivančanin hrvatske branitelje pozvao na predaju. "Ivane Anđeliću Doktore, ja sam profesionalni vojnik, oficir, danima pratimo vaš rad, nemate teoretske šanse. Izađite s podignutim rukama, odložite naoružanje, bit će vam suđeno po jugoslavenskom zakonu. Mnogi će se spasiti, ali nažalost, mnogi će platiti glavom", vikao je na megafon. Trebalo je nekako uvjeriti neprijatelja da je u Vukovaru velik broj hrvatskih branitelja, i u tom trenutku Sokol se ubacio s rečenicom "To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa 600 Imoćana!" Nije tu bilo 600 Imoćana, ali uspjeli su posijati paniku u neprijateljskim redovima.
Đerek je rođen u ljeto 1965. u Vinjanima Gornjim kod Imotskog, gdje je proveo djetinjstvo i mladost. Još kao dječak ostao je bez oca. Nakon velikosrpske agresije kao dragovoljac je otišao u rat. Odlučio se za Vukovar u koji je ušao 27. rujna kao dio zadnje skupine hrvatskih branitelja koja je preko Bogdanovaca i kroz "kukuruzni put" došla pomoći obrani. Majci nije ni rekao kamo ide, rekao joj je da je mobiliziran te da su ga poslali da čuva zagrebačku zračnu luku.
Bio je, kako su pričali njegovi suborci, druželjubiv. Svirao je gitaru i harmoniku. Poginuo je na Sajmištu 12. listopada 1991. u eksploziji granate. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su u svibnju 1998. Pokopan je na groblju u svom rodnom selu, gdje je po njemu nazvano igralište.
Kao zapovjednik satnije na Sajmištu, u sklopu 1. bojne 204. Vukovarske brigade, posmrtno je promaknut u čin pukovnika Hrvatske vojske i odlikovan. Na obljetnicu njegove smrti, u ulici Sajmište otkrivena je spomen-ploča, a otkrile su je njegove sestre Rajka i Senka. Pet godina poslije neki su je vandali oštetili pa je potom obnovljena.
"Potpuno svjestan cijene i cilja, iz udobnosti sjaja i luksuza mramornog hotela zagrebačke Esplanade, čovjek ispred vremena, intelektualac, poliglot, dragovoljac, a ne bojdžija, hrvatski idealist, zalupio je vrata lažnom sjaju i hedonizmu metropole, odgurnuo od sebe tzv. urbane kukavice, zaboravio u mah svoju majku, svoje sestre, svoje prijatelje i sve lijepe žene koje su ga tako voljele i vinuo se visoko, iznad svih obzora, na put bez povratka i sletio, s krunicom oko vrata, u pakao Vukovara. Ni od koga tjeran, ni od koga mobiliziran, već od Domovine pozvan", rekla je njegova sestra Rajka na otkrivanju spomen-ploče.
U pripremi filma otkrivali su se novi detalji o Đereku. Sugovornici su govorili kako je bio "vječito nasmijan", a taj osmijeh odavao je njegovu dobru i toplu dušu. Imao je, vele, poseban gard ponosnog Imoćanina.
– Kao i u svakom području koje zagrebeš, kad dovoljno toga spoznaš, otkrije se mnogo. Otvore se poveznice koje, iako su možda dio povijesti, itekako mogu utjecati na budućnost. Upravo to još je jedna posebnost ovog filma, ono po čemu je drukčiji. Jer, poznajući Velimirovu priču, zanimalo nas je kako današnje generacije, pogotovo s obzirom na svijet u kojem živimo, gledaju na njegovu odluku da ode braniti Vukovar. Zanimalo nas je kako bi oni postupili da se danas Hrvatska nađe pod bilo kakvom ugrozom. Bi li razmišljali slično kao i Đerek 1991.? I u njegovu slučaju obitelj i nije bila najsretnija time što odlazi u Vukovar, a kako više od 34 godina nakon toga današnji mladi gledaju na to? Mogu li spoznati što to znači? Bez takvih ljudi, a nema ih puno, bez pojedinaca koji preokreću rat i upravljaju sudbinom, Hrvatske ne bi bilo. Netko je morao odlučiti boriti se, a Sokol je smatrao da je to ispravno – kaže Dominik Galić.
Zašto se, pitamo ga, snima tako malo filmova o Domovinskom ratu? – Ljude koji se kod nas bave filmom Domovinski rat zapravo ne zanima. Neće vam to nitko reći iskreno, ali to je tako. To je glavni razlog. To su s druge strane filmovi s kojima izvan Hrvatske, na festivalima, nećete ništa postići jer je riječ o svojevrsnom patriotizmu. A zašto biste se bavili nečim od čega nema neke veće koristi? Za visokobudžetne filmove treba, naravno, i dosta novca, a usto ste pod povećalom jer "svi znaju kako bi to trebalo izgledati". Dakle, ima mnogo razloga – zaključuje Galić.
Ovo mjesto u Hrvatskoj proglašeno je najljepšim selom na svijetu. Jeste li ga posjetili?
Otvori KEKS Pay
Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Hvala ti za slobodu i državu Hrvatsku