Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 163
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
CIJENA ZDRAVLJA Ministar Darko Milinović pokazao je da je spreman primati udarce i argumentima braniti predložene mjere

U EU nitko nije oslobođen participacije

VL
Autor
Diana Glavina
08.11.2008.
u 11:01

Slagali li se s njime ili ne, i politički protivnici i kritičari moraju ministru zdravstva Darku Milinoviću priznati da je imao petlju izići pred cjelokupnu javnost sa svojim projektom zdravstvene reforme koji bi, kako tumači, u relativno kratkom vremenu trebao donijeti višestruku korist. Zdravstvo koje neće, radi preživljavanja, svake godine zahtijevati iz državnoga proračuna dodatne tri milijarde kuna koje će se onda moći uložiti u razvoj. Bilo bi pretenciozno i pretjerano reći da su veće participacije za zdravstvo alibi za razvoj gospodarstva, ali znalci tvrde da gospodarstvo smanjivanjem stope zdravstvenoga doprinosa iz plaća postaje konkurentnije, pa, primjerice, samo jedan posto niži doprinos iz bruto plaća smanjuje poslodavcima izdatke za 1,2 milijuna kuna godišnje na razini Hrvatske.

Milinović je, dakle, otkrio svoje reformske karte uz dodatak da se mnogi dijelovi moraju još izbrusiti, ali i duboko svjestan da će i minimalna poskupljenja zdravstvenih usluga pobuditi kritike i napade. A sigurno je da nimalo lako nije bilo govoriti o tome da bi i dio umirovljenika trebao uplaćivati doprinos za zdravstvo, koliko god se to odnosilo na doista malu skupinu umirovljenika.

Milinović je spreman primati udarce, argumentima braniti promjene koje predlaže. Jer, alternativa postoji, a to je stanje u kojem ćemo svake godine iznova strahovati tko će platiti dugove za naše liječenje, hoćemo li uopće imati dovoljno lijekova, hoćemo li imati dovoljno liječnika koji bi nas liječili. Ili ćemo se napokon suočiti s time da zdravlje ima cijenu.

Koliko drugi plaćaju
Jednostavan je primjer da svi želimo vrhunsku dijagnostiku, želimo lijekove i terapiju posljednjih generacija, ne želimo liste čekanja, a nije, naravno, na odmet ni barem pristojan komfor u zdravstvenim ustanovama. A sve se to mora platiti. I plaća, sa 15 posto zdravstvenoga doprinosa, što je u postotku najviše izdvajanje u Europi, 1,5 milijuna radno aktivnih za 4,5 milijuna stanovnika Hrvatske. Takav sustav u Europi ne postoji zato što je jednostavno neodrživ.

Milinović je posljednjih dana puno puta ponovio: moraju se otvoriti novi izvori financiranja, s tim da sačuvamo socijalnu osjetljivost, solidarnost, dostupnost zdravstvene zaštite. Što je predložio? Participaciju od 15 kuna za pregled kod liječnika primarne zaštite i 15 kuna za recept, 20 posto participacije za sve zdravstvene usluge. A kako bi svatko od nas i u punome zdravlju trebao razmišljati o suprotnome stanju, upravo visoke participacije koje se plaćaju u gotovini moraju biti i poticaj i motiv za kupnju police dopunskog osiguranja.

U Sloveniji, primjerice, čak 97 posto ljudi uplaćuje dopunsko osiguranje, ali je participacija na lijekove između 25 i 75 posto. Slično je i u ostalim europskim zemljama. U Češkoj su samo generički lijekovi oslobođeni doplate, u Slovačkoj samo esencijalni lijekovi, a taksa na recept je 20 slovačkih kruna, kod Mađara participacija za lijekove iznosi između 10 i 50 posto, u Austriji se taksa na recept plaća 4,45 eura. U razvijenim europskim zemljama participacija je tržišna kategorija i raste s cijenom zdravstvene usluge. Tako su u Njemačkoj uz poskupljenje nafte poskupjele i neke zdravstvene usluge, a s time i participacija pacijenata.

Za standard u Hrvatskoj takvo je što nemoguće preslikati, pa se za hrvatske uvjete predlaže da mjesečna cijena police dopunskoga osiguranja, ovisno o financijskom cenzusu, bude između 50 i 130 kuna. Ukida li ovakav prijedlog socijalnu komponentu države, sigurnost i solidarnost? Kao odgovor na to pitanje Milinović izdvaja 1,1 milijun ljudi za koje će država plaćati participaciju, kao i 900.000 umirovljenika s mirovinama do 2600 kuna za koje će, ako se uvede, zdravstveni doprinos plaćati također država.

SDP smatra da se Milinovićeva zdravstvena reforma temelji samo na novim nametima hrvatskim građanima te da se prelama preko leđa onih koji su u prosjeku, na rubu egzistencije ili ispod njega, a to su oni s prosječnih pet tisuća kuna plaće. Ministar zdravstva otvoreno je ponudio da će SDP-u, ako to želi, obrazložiti reformu čime je zapravo jasno pokazao da želi ne samo sa socijalnim partnerima nego i s političkim protivnicima otvoreno raspraviti o budućnosti zdravstvenoga sustava, o njihovim primjedbama, prijedlozima. Na SDP-u je da poziv prihvati ili odbaci, ali ne može se poreći da aktualni ministar zdravstva želi postaviti temelje održivosti sustava a da pritom nitko pretjerano financijski ne strada.

Čini se nemogućom misijom. No, prema projekcijama, od participacija, odnosno od polica dopunskoga osiguranja, u bolnice i domove zdravlja, odnosno u primarnu zdravstvenu zaštitu, ušlo bi godišnje između 1,5 i dvije milijarde kuna, a od obveza državnoga proračuna za pokrivanje participacija i zdravstvenoga doprinosa umirovljenika još otprilike 1,3 milijarde kuna. Cilj je ne samo otplatiti dugove nego i stimulirati rad i platiti medicinsko osoblje koje više radi, održavati liste čekanja na prihvatljivoj razini, održavati kvalitetu zdravstvene zaštite, povećati bolnički standard... Sve se to iz ove perspektive čini kao bajka, kao priča za malu djecu, ali vrijedi pokušati. U suprotnome će se i dalje svake godine generirati barem dvije milijarde kuna duga i svi problemi i muke kako platiti zdravstveni sustav.

Začarani krug zdravstva
U cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, cijena zdravstvene zaštite posljednjih godina raste godišnje između 10 i 12 posto zbog novih, naprednijih i skupljih dijagnostičkih postupaka, zbog sve većeg broja iznimno skupih tzv. pametnih lijekova kojima se iz dana u dan šire medicinske indikacije, zbog učinkovitijih terapija i sve boljih kirurških zahvata. Kako naš zdravstveni sustav počiva gotovo jedino na zdravstvenom proračunu koji ne može rasti kao što raste cijena zdravstva, posljedica je jasna i neminovna. Ilustracije radi, 2006. godine hrvatski je zdravstveni proračun iznosio 19,4 milijarde kuna. U 2007. u zdravstveni proračun ulazi tri milijarde kuna više, a ipak smo dobili 2,5 milijarde kuna novoga duga.

U 2000. godini na lijekove na recept potrošeno je 1,9 milijardi kuna, šest godina kasnije gotovo 3,3 milijarde kuna. Prvi put su izdaci za lijekove pali prošle godine, malenih 0,35 posto, nakon što je godinu prije uvedena osnovna i dopunska lista lijekova. Od 1998. do 2007. godine u sanaciju zdravstva iz državnoga je proračuna uloženo deset milijardi kuna, a toliko je 2000. bio godišnji zdravstveni proračun. U ovakvom modelu zdravstveni sustav može još neko vrijeme preživljavati, ali ne i normalno živjeti.

U svakom slučaju, začarani zdravstveni krug dugova i sanacije, ali i pokušaja velikih reformi, vrti se godinama, pa ga je i zato tako teško prekinuti. A na svaki spomen da bi građani trebali dodatno izdvajati automatski se javlja otpor bilo kakvoj reformi. Stariji građani naglašavaju poznatu rečenicu da su za dugoga radnog vijeka već dovoljno uložili u zdravstveni fond. Oni koji rade, a mogu si to priuštiti, unatoč svem obveznom osiguranju i izdvajanju otprilike dvije i pol plaće godišnje za državno zdravstveno osiguranje, kada im zatreba zdravstvena usluga, novac ostavljaju kod privatnih liječnika.

Zbog velikog opterećenja, relativno niskih plaća kojima su svi svedeni na prosjek bez obzira na kvalitetu i količinu rada, “državni” liječnici bježe u privatni sektor. Manjak specijalista sve je veći, zanimanje mladih za medicinu sve manje. Reforma zdravstva nije bezbolna, ali svi će je lakše prihvatiti budu li jasno vidjeli svrhu, korist i realan cilj.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije