Ovaj ću uvodnik započeti s nekoliko misli koje sam napisao za tridesetu obljetnicu pada grada. Vukovar je ponajprije sjećanje – intenzivno utisnuto u nacionalnu memoriju, no i vrlo snažan intiman moment. Vukovar je simbol jednog naroda, jedne države i njezine borbe za samostalnost. No, prije svega, Vukovar je priča o sudbinama tisuća poznatih i nepoznatih ljudi koji su se 1991. našli usred apokalipse. Njihovi strahovi, nade, njihova nadljudska borba na neki su se čudesan način prenijeli na cijelu Hrvatsku. Zato je pad Vukovara bio i ostao nacionalna tragedija, čije su se goleme emocije, na sreću, kanalizirale u inat i otpor agresoru u cijeloj Hrvatskoj. Tragedija nije prerasla u apatiju. Poraz je postao pobjeda. Povratak Vukovaraca u Vukovar bio je civilizacijska i ljudska pobjeda. Pravda. No i ona je tražila još jednu žrtvu Vukovaraca. Sposobnost praštanja. Ljudski je praštati, no ljudski je i ne zaboraviti.
Suživot nema alternative, ali on se ne gradi političkim diktatom nametnutim izvana. U njega mora biti utkano tisuće malih stvari, dobronamjernih gesta onih koji su Vukovarce napali, ubijali i protjerali. Ni Zagreb, ni Beograd, ni političko vodstvo većinskog hrvatskog ili manjinskog srpskog naroda nemaju pravo tražiti od Vukovaraca da zaborave. Sve dok se ne pronađu nestali. Dok se ne kazne zločini. Sve će drugo biti nasilje, zametak nekih novih, budućih zločina. Začaranog kruga nasilja. Vukovar je, na sreću, sam naučio praštati. U trenutku kad su ultimativno praštanje prestali tražiti oni izvan Vukovara. Danas je Vukovar jedan od najljepših hrvatskih gradova, obnovljen hrvatskim zajedništvom i potporom hrvatskih vlada. On nije muzejsko mjesto sjećanja, nego grad u kojem se živi. Njegovi turistički potencijali sve su snažniji. Od Vukovar film festivala, Muzeja vučedolske kulture do predivne Ade i Dunava. Njegove mladosti. Grad koji se isplati turistički posjetiti u svako doba godine.
Dopustite mi da privatiziram ovaj uvodnik i s vama još jednom podijelim svoje sjećanje na Vukovar. Kao i svake večeri tih godina, okupili bismo se iščekujući Dnevnik u 19.30. Bilo je to tiho gledanje, uz pokoji uzdah ili psovku. Redali su se izvještaji s ratišta, a onda se u jednom trenutku, usred Dnevnika, pojavio spot Zlatnih dukata "Vukovar, Vukovar" – bez riječi, bez teksta. Riječi nisu ni bile potrebne. Sve nam je bilo jasno. Samo su potekle suze dok je kao iz daljine odzvanjalo:
Ima jedan grad oduvijek mi drag
Ima jedan hrast slavonski
Ima jedan grad svakom srcu drag
Ima jedan div hrvatski
Vukovar, Vukovar
Stoji dok protiču vode dunavske
Vukovar, Vukovar
Gori na braniku svoje Hrvatske.
To je moje sjećanje. Ono bi moglo biti sjećanje stotina tisuća ljudi na tu večer 18. studenoga 1991. godine.
Otvori KEKS Pay
Nikad zaboravit nikad oprostit.