Sad kada je gotovo posve sigurno da će Josip Perković biti izručen Njemačkoj i da će mu tamo biti suđeno treba postaviti pravo pitanje – je li izručenje dobro za Hrvatsku i za pravdu? Neću odgovoriti da nije, ali ću reći – šteta je i nacionalna nesreća što mu se ne sudi u Hrvatskoj. Ima podosta Hrvata koji su željeli izručenje iz podaništva prema Njemačkoj. Riječ je o moćnoj i pravno uređenoj državi koja je Hrvatskoj veliki prijatelj. Ma što prijatelj – gotovo njezin skrbnik, roditelj! To jednostavno nije istina.
Od Hitlera do Angele Merkel Nijemci su uvijek bili skloni Hrvatima onoliko koliko je to odgovaralo njihovim interesima. I ako im je doista stalo do istrage i sankcioniranja komunističkih zločina, što su radili kad je Udba u Njemačkoj smicala desetke političkih emigranata, jesu li ikad zbog toga zaprijetili jugokomunističkoj vlasti ili je bar opomenuli, jesu li se zbog toga odnosi između dviju zemalja pogoršali, jesu li pokazali imalo želje da se ubojice uhite i kazne? Priznali su nas i druge na priznanje potaknuli, svaka čast, ali i sam je Kohl rekao da je, poput većine europskih državnika, računao na Jugoslaviju sve dok je bilo neke šanse da se održi. Dakle, prema njemačkom uhidbenom nalogu treba se držati kao da je riječ o belgijskom, švedskom, francuskom...
I čiji god bio, pa i kad je njemački, ne treba očekivati da će suđenje Perkoviću biti suđenje komunističkom zlu u Hrvatskoj. Bit će to suđenje pojedincu i ono će malo rasvijetliti zločine učinjene neposredno poslije Drugog svjetskog rata i cijelo vrijeme komunizma, neće otkriti njihove sudionike i razmjere, neće se ni dotaknuti Bleiburga, Jazovke, stotina još neotkopanih grobnica, Golog otoka, Stare Gradiške, tisuća uznika te napokon desetaka emigranata koji su imali sudbinu sličnu Đurekovićevoj. Suđenje Perkoviću u Njemačkoj može biti bar simboličan početak kraja Udbine svemoći koja se iz komunizma produžila u demokratsku Hrvatsku sve do danas.
Ali ta simbolika ni izdaleka nije ono što bi u Hrvatskoj trebalo učiniti. A trebalo bi za početak bar napraviti popis ubojica za koje se zna, popis naredbodavaca, popis suradnika Udbe, popis policijskih istražitelja, tužitelja i sudaca koji su tolike ljude bez ikakva razloga poslali u zatvore na duge godine, a ti zatvori su bili prava mučilišta. Danas se o zatvorima u kojima su, na primjer, bili hrvatski proljećari govori kao o nečemu gotovo običnom, nitko ne pita i ne objavljuje tko je i kako pravio istrage i podnosio optužnice protiv Marka Veselice, Ivana Gabelice, Vlade Gotovca, Dražena Budiše i mnogih drugih, tko im je sudio, tko je svjedočio.
Prije nekoliko godina zbog teže povrede dužnosti u slučaju Ane Magaš Hrvatska odvjetnička komora kaznila je odvjetnika Marka Marinovića, muža bivše ministrice i sadašnje SDP-ove saborske zastupnice Ingrid Antičević Marinović, ali ni ta komora ni bilo tko drugi nikad nije postavio pitanje o njegovu zastupanju jedne od najmonstruoznijih političkih optužnica u bivšoj državi protiv skupine mladića koji su kažnjeni i do 12 godina zatvora. Zar je moguće da će ta nedjela ne samo ostati nekažnjena nego i biti izbrisana iz memorije samostalne Hrvatske?
To je ono što uopće neće biti predmet rasprave na suđenju Perkoviću u Njemačkoj, to je ono na što uopće ne misle ni njemački parlamentarci, suci i tužitelji ni Viviane Reding kad dijeli pljuske Hrvatskoj. Oni samo demonstriraju moć jedne velike europske zemlje i Europske unije, a 45 godina ubijanja, zatvaranja i mučenja tisuća i desetaka tisuća Hrvata nimalo ih ne boli niti zanima, štoviše, upravo je Zapad davao stalnu potporu najvećem krivcu za ta zla – Titu. Stoga bi bilo dobro da se poslije simboličnog suđenja u Münchenu u Hrvatskoj pokrenu mnogi i sudski i drugi procesi koji bi rasvijetlili mnoge zločine a njihove sudionike kaznili ili zatvorom ili nekim društvenim žigosanjem koje bi koliko-toliko zadovoljilo njihove žrtve i pravdu, a Hrvatsku rasteretilo vječnog vraćanja u tmine prošlosti.
Koliko perković ima prijatelja nije normalno, mislim imam i ja puno prijatelja ali imam i čistu povijest i savjest jer da toga nemam ne bi imao niti jednog prijatelja pa se čudim kako se ljudi sa njim mogu družiti i braniti ga kad mu znaju povijest!