Odlazak na svibanjsku vojnu paradu u Moskvi, koja je središnji dio obilježavanja Dana pobjede, nakon Putinove aneksije Krima postalo je iznimno osjetljivo pitanje za europsku politiku. Sjećamo se komične situacije prije točno deset godina, kada je tadašnji slovenski šef diplomacije Karl Erjavec unatoč sankcijama otputovao u Moskvu na 70. obljetnicu Dana pobjede, ali onda ipak nije smogao hrabrosti doći i na samu paradu. Iako se to događalo neposredno nakon aneksije Krima, Erjavec tada nije bio jedini europski ministar u Moskvi. Putinov poziv na tu proslavu prihvatili su još i francuski, talijanski i mađarski ministri, što je ukazivalo na duboko nejedinstvo na europskoj strani prema Rusiji, a upravo na to nejedinstvo Putin je računao i kada je u veljači 2022. pokrenuo opću invaziju na Ukrajinu. U EU je tada postojala jasna podjela između zemalja koje su zagovarale oštriju politiku prema Putinu, a najglasnije su tada bile Poljska i baltičke zemlje, i onih koje su se, najčešće zbog svojih ekonomskih interesa, a takav je slučaj bio i sa Slovenijom, protivile sankcijama Rusiji, želeći nastaviti poslovati s tom zemljom po starom. Europsku politiku prema Rusiji možemo opisati kao kompromis između te dvije pozicije. Prevladala je opcija djelomične suradnje s Moskvom, ponajprije zbog energetskih interesa Njemačke, ali uz zadržavanje navodno vrlo strogih sankcija Rusiji, koje su, osim ekonomskih i financijskih, uključivale i diplomatske, što je onda i dovodilo do kontradiktornih situacija, poput odlazaka europskih političara na moskovske parade. Unija je nakon Putinove aneksije Krima suspendirala sve redovite forume s Rusijom na najvišoj razini, uključujući i summite EU – Rusija, zamrznuvši bilateralnu i regionalnu suradnju. Komemorativna razina, međutim, nije bila obuhvaćena sankcijama. I ostale europske sankcije bile su pune rupa. Primjerice, europske financijske institucije, Europska investicijska banka (EIB) i Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD), obustavile su sve nove projekte i financiranja u Rusiji, ali u istom je razdoblju, od aneksije Krima do pune invazije na Ukrajinu, golemi njemačko-ruski plinski projekt Sjeverni tok 2 realiziran gotovo u cijelosti.
Sovjetsku pobjedu nad Hitlerom Putin zloupotrebljava i za opravdavanje agresije na Ukrajinu
Komentara 32
Ovako to izgleda kada se jednostrano pristupa stvari. Zašto u članku nije spomenut broj žrtava u ratu ? Sovjetski savez je u drugom svjetskom ratu imao oko 25 miliona mrtvih, a prva do njega je bila Kina sa nešto manjenešto manje od 20 miliona, Nijemaca je u ratu stradalo oko 7 miliona Poljaka 5,5. Na toj listi na osmom mjestu je Jugoslavija sa oko 1,5 milion poginulih, a od zemalja Zapadne Evrope najviše je stradalo Francuza oko 600 000. Govori se o falsificiranju podataka od strane Rusije, prvenstveno vezano na Poljsku, a kada su ušle SAD u rat ? Nakon Perl Harboura. Uglavnom ove brojke daju puno pravo Putinu da na ovakav način obilježava Dan pobjede. U kom dijelu su recimo Francuzi sudjelovali u oslobađanju Evrope? Nisu mogli jadničci niti sebe osloboditi. Uopće nije sporno da najveći doprinos u pobjedi protiv Nacističke Njemačke dao je Sovjetski Savez i da je najzaslužniji za tu pobjedu. Prema tome što se tiče iskrivljavanja fakata vezano na II svjetski rat tu prednjači Zapad, jer doprinos u pobjedi dobrog broja tih zemalja bio je minorar, a to onda treba nekako opravdati.
Rusi su samo jedna od nacija koja je bila sastavni dio Crvene Armije. Među njima su bili i deseco tisuća Ukrajinaca. Osim toga, da nije bilo dana D Crvena Armija nikad sama ne naprdovala kao što je to bio sučaj. Isto je i obrnuto, ali pripisivati sebi neka mitska postignuća mogu samo Srbi i Rusi.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Što to radi Putin, a ne rade domaći antifašisti, koji su svoj antifašizam pretvorili u masku za najgora zlodjela ikada?