Dok se SDP jureći približava svojoj drugoj točki poluraspada, mjesta čuđenju ne bi trebalo biti. Potvrđuje se ono što vrtim još od izbora: uz Plenkovićev HDZ, ovakav SDP postaje apsolutno nepotreban. Ne, nije za to kriv nes(p)retni Bernardić – Plenković je taj koji je uništio SDP! No, HDZ-ovci pri tome ne likuju, niti Plenkovića kuju u zvijezde. Naprotiv, zloguki među njima tvrde da su već dobili najgori mogući odgovor na pitanje koje odavno postavljaju: Hoće li Plenković pri tome uništiti i HDZ? Naravno, ne doslovno uništiti, već ga pretvoriti u nešto što oni vjeruju da je zlo i naopako.
SDP-ove medijske narikače također hvataju dah kako bi pokazale da Hrvatskoj nema budućnosti bez te stranke, da će umiranjem te kvazisocijaldemokracije HDZ doći u poziciju nedodirljiva vladara sljedećih 20-ak godina. Stvarno, što ćemo mi, jadni, ako nam propadne SDP? Naravno – na stranu to što svjedočimo da stranke umiru desetljećima prije no što potpuno potroše svoje karijerističko gorivo – ništa nije dalje od istine. Posve suprotno, baš opstanak ovakvog živog, ali jalovog i impotentnog SDP-a jamči HDZ-u, prije svega Plenkoviću, sigurnu pobjedu i na sljedećim izborima, kad god oni budu. Zato će se i on potruditi da tom i takvom SDP-u da i umjetno disanje usta na usta bude li potrebno. Potencijal velike koalicije čuva – za svaki slučaj.
Naime, tek nestankom SDP-a stvorio bi se dovoljno širok prostor za stvaranje nečeg novog i potencijalno stvarno opasnog za hrvatski establišment. Samo smrt SDP-a može stvoriti pretpostavke za posve novu stranku koja bi mogla biti realan oponent HDZ-u. To u ovom trenu mnogi shvaćaju pa zato sad ulazimo u sezonu stvaranja novih stranaka. Tko će prvi uletjeti i zauzeti ispražnjeni prostor? Brzina će u tome biti važan faktor, ali ne i presudan.
Jer, naravno, ta nova stranka ne bi smjela biti tek neki rezervni SDP, partija poraženog esdepeovskog klana koji pokušava spasiti svoje privilegije. Nikakav SDP 1939. To bi moralo biti nešto posve novo.
Krajnje ogoljeno: SDP mora nestati kao partija čiji je prvi zadatak štititi tekovine crvene revolucije, točnije naslijeđene komunjarske privilegije (pri čemu su komunist i komunjara dvije suštinski različite naljepnice). SDP nije partija radničke klase, već djece bivših revolucionara koji su se od boraca za socijalnu pravdu odavno transformirali u povlaštene crvene buržuje. Nije njihov problem što odumire radnička klasa, kob im je vlastita demografska nemoć, jer čak i njihova djeca, ako ih na tren puste s uzda, na ulicama pjevaju “Lijepa li si”, a već kad potegnu pivo viška, punih pluća zagrme i “Čavoglave”.
Bajka je da je dekadencija sljednice komunističke partije posljedica nestanka radničke klase. Glasači SDP-a prije svega su glasači te crvene buržoazije. Radnička klasa pak prije no što se razočarala u demokraciju i parlamentarizam – svoj glas davala je HDZ-u.
Crvena buržoazija samo traži mandžurijskog kandidata koji će poštovati njezine interese. A taj nipošto ne mora dolaziti isključivo iz SDP-a. Plenkovićev HDZ sasvim dobro ispunjava njihove želje. Dokle god se ne osjećaju interesno ugroženi, dokle god u vrhu SDP-a nikom ne pada na pamet izgovoriti riječ “lustracija” (jer im ne pada na pamet lustrirati same sebe), oni se neće ni okupljati u široku frontu protiv HDZ-a.
A to će biti kao da su HDZ-u dali glas. SDP bi od polaganog umiranja mogao spasiti samo povratak Karamarka, ili nekog sličnog, na čelo HDZ-a. Možda bi ih razdrmao pokušaj Kolinde Grabar-Kitarović da uz pomoć Milijana Brkića preuzme stranku i državu. No, tajming takvog scenarija posve je neizvjestan, a valja preživjeti do tada. A pred takvom prijetnjom, čak bi i SDP-ovci izravno podržali Plenkovića, koji im pokazuje da se zna obračunati s unutrašnjim neprijateljima.
“Nebitno mi je je li jedan zastupnik više ili manje. Bitno mi je da smjer stranke bude kakav želim, da imidž bude kakav želim, da smjer Vlade i zemlje bude kakav želim. I to nema cijenu ovakvoga tipa, jedan zastupnik više ili manje. Ja sam spreman na sve scenarije, mislim da ste me dobro razumjeli,” reče Plenković netom nakon što je eliminirao ličkog šerifa Darka Milinovića, koji mu je svojim promašenim maršem na Zagreb sam stavio glavu na panj.
Tko to još može u četiri rečenice sedam puta ugurati prvo lice jednine? Plenković odbacuje skrivanje iza kraljevskog “mi” te sad ostaje samo “ja”, pa onda opet “ja”.
Ne treba sumnjati, on doista jest spreman na sve scenarije – da već sutra budu izbori jednako kao i da minimalnu saborsku većinu nateže sve do svojeg predsjedanja EU-om 2020. A nema nikakve dvojbe da mu je ovo potonje u žarištu interesa, odskočna daska za vlastitu europsku budućnost, koju baš ničim ne želi ugroziti.
Pogledajte gostovanje Bojana Glavaševića u studiju Večernjeg TV-a:
Dobra analiza. Ideološki gledano danas i nema neke razlike između HDZa i SDPa, jer su ovi prvi totalno ušli lijevo u prostor SDPa. Njima ostaje jedino da vrate HDZu milo za drago i uđu u njihov bivši povijesni prostor pa postanu npr. sljedbenici tuđmanizma. To bi se od mlađe generacije moglo i očekivati, ali SDPova stara baza štovatelja Tita i revolucije nikako. I dok evolucija radi svoje, titova partija se lagano topi. Doduše odljev mladih iz Hrvatske ni zdravoj hrvatskoj opciji ne daje puno više šanse. Procjene su da će ovakva učmala situacija, mrtvilo i političko bauljanje i jednih i drugih trajati do jače svjetske krize kada će i kod nas nestati para, pa će preostali narod potjerati i jedne i druge. Referendum za pravedniji izborni zakon neće proći jer se obje partije osjećaju još premoćno da ti dozvolili demokraciju.