Kako se osjećam? Kao da mi je netko uzeo najbolje godine života. Znate li da zatvorenik ima pravo šest puta mjesečno vidjeti svoje dijete, a ja sam to jedva uspijevao dva puta. No, sada je to iza nas... Riječi su to Gorana Cipara, 33-godišnjeg Zagrepčanina, koji je upornošću i silnom ljubavi prema sinu Luki uspio izboriti skrbništvo nad djetetom, o čemu mnogi očevi u borbi za svoju djecu mogu tek sanjati. Iza njega je dug put, doslovno. Posljednjih pet godina, na relaciji Zagreb – Slavonski Brod, kamo je majka nakon razvoda 2007. odvela sina, prešao je 150.000 kilometara samo da bi ga zagrlio.
Igre bez granica
– Primijetio sam jedan obrazac koji se ponavlja: nakon razvoda, centar za socijalnu skrb djecu privremeno dodjeljuje majkama kako bi se, do sudske odluke, moglo zaključiti da se već naviklo na “novonastalu situaciju” i dijete, u konačnici, dodijeliti majci. No, do sudskog rješenja, pet mjeseci nisam vidio sina, pa ispada da, čim se razvedete, imate zabranu viđanja djeteta. Odluka je, dakako, išla u korist majke, a meni su dodijeljena dva vikenda mjesečno i jedan dan u tjednu. Trebalo je proći godinu dana da taj dan u tjednu bude ponedjeljak, da možemo spojiti vikend, a ne da to bude nekakva srijeda. Kasnije sam vidio na stotine identičnih situacija – kaže Goran.
Ispostavilo se da su mu nakon dolaska u Slavonski Brod prečesto zatvorena vrata, što je prijavio policiji. Državno odvjetništvo reagiralo je – dvije godine kasnije. Nemile igre bez granica se nastavljaju: ako pokoji put ne stigne po dijete u točno određeno vrijeme, majka djeteta prijavljuje Gorana za – zanemarivanje.
– Pitao sam zamjenicu općinskog državnog odvjetnika je li razmišljala što znači živjeti 250 km daleko od djeteta i je li baš uvijek izvedivo otići s posla. Rekla mi je da o tome nikada nije razmišljala – priča Goran.
Formulacija u sudskoj presudi prema kojoj dijete može viđati “svaki drugi vikend u mjesecu”, bivša je supruga u međuvremenu počela tumačiti kao “drugi vikend u mjesecu”, pa su se susreti dvostruko smanjili. Dakako, za novu presudu u kojoj je stajalo “svakih 15 dana” trebalo je proći nekoliko mjeseci. No, nije to bila jedina neprecizna formulacija.
– Premda od trenutka razvoda oboje dijelimo skrbništvo nad sinom, sutkinja je u rješenju napisala da mu je skrbnik majka, čime u praksi postajem nitko i ništa svom djetetu. Pored alimentacije, želio sam u banci otvoriti račun za sina, ali to je bilo nemoguće jer mu, eto, nisam srodnik. Kada sam želio s djetetom u inozemstvo, morao sam kod javnog bilježnika ovjeriti pristanak majke da “njezino” dijete vodim preko granice – prisjeća se Goran, koji je u očaju i nemoći pokrenuo udrugu “Otac za dijete” te piše “Očev blog” na Večernjakovoj blogosferi, razmjenjujući uglavnom mučna iskustva s drugim očevima.
Nema gorčine
U međuvremenu se i drugi put oženio. Ohrabren razumijevanjem nove supruge zatražio je ponovno pokretanje postupka, u nadi da će Luka jednog dana živjeti s njim. Na ročištu, dječak se izjasnio da to od sveg srca želi i on, no otada do sudske presude trebalo je proći godinu dana. A kako je proteklog vikenda boravio kod oca u Zagrebu, danas 11-godišnji Luka u ponedjeljak je, umjesto na put, krenuo u školu u Zaprešiću.
Goran i ne umišlja da su sve njegove bitke okončane: preostaje mu pomiriti dijete s majkom koja je, posve razumljivo, vrlo teško primila sudsku odluku i, ponajviše, Lukin izbor. A Goranovi vjerni čitatelji s nestrpljenjem iščekuju novi post na, inače, iznimno čitanom blogu. Za promjenu, intoniran bez gorčine.
čestitam! :D treba pitati ministra pravosuđa i glavne iz czss što misle poduzeti da se riješe svi slični slučajevi u kojima se odluke czss i suda ne poštuju pa se zapravo pretvaraju u krajnje malociozno kršenje prava djece i roditelja.. kako to se to zajedničko skrbništvo pretvara u sadističko gazdovanje jednog roditelja (osvetoljubive majke) nad djetetom i ocem djeteta? ako se sustav jednog dana probudi, zatvori bi se mogli napuniti aljkavim i bezobraznim tzv socijalnim radnicama.