Naslovnica Vijesti Hrvatska

Nikica Šimić: Bio sam zarobljenik Bugojanskih diverzanata

14. srpnja 2006. u 14:17 1207 prikaza
hrv-nikica-txt.jpg
Foto: import

Niko Nikica Šimić, rođen 1940. na Okolišću u bugojanskoj općini, jedini je živi svjedok koji je bio kratko s Bugojanskom skupinom što je u Jugoslaviji 1972. izazvala neviđenu pomutnju. Pod Bugojanskom skupinom misli se, naime, na 19 hrvatskih emigranata, članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, tajne hrvatske emigrantske organizacije koja je djelovala u Europi, Australiji i SAD-u, a cilj im je bilo dizanja “oružanog ustanka za oslobođenje Hrvatske”.

Šimić je prvotno bio mobiliziran za borbu protiv te skupine, a zatim su ga njezini članovi zarobili pa je tako nazočio i pokopu člana skupine Adolfa Andrića, koji je poginuo u prvome sukobu na Raduši 26. srpnja 1972. Nakon godina šutnje, odlučio je ekskluzivno za Večernji list ispričati što se tih dana događalo u Jugoslaviji, odnosno kako je njome drmala skupina od samo 19 ljudi, protiv kojih je Jugoslavija digla čak oko 20.000 tisuća ljudi!

Udbaš Đoko
Šimić priča da je sve počelo u ranim jutarnjim satima 25. na 26. srpnja, kada je u Okolišće stigao udbaš Đoko Krvopić iz Bugojna s vojskom i potjerao ga da im bude vodič do Raduše. Šimić tada uopće nije znao što se događa jer mu Krvopić ništa nije rekao. Operativni stožer od predstavnika Republičkog stožera za narodnu obranu BiH, Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove i Armije izdao je zapovijed za mobilizaciju postrojbi ratne milicije i Teritorijalne obrane u općinama Bugojno, Gornji Vakuf, Kupres, Prozor, Ravno kako bi u zoru 26. srpnja bila blokirana Raduša.

Tada je i Renjić mobiliziran, a mobilizirani su prevoženi zorom kamionima cestom od Bugojna do Gračanice, koja je od Bugojna prema Gornjem Vakufu udaljena sedam kilometara, a odatle su put nastavili zapadno, dolinom rijeke Bunte prema Raduši, sve do seoske četverogodišnje osnovne škole, odakle su nastavili pješice prema Raduškom kamenu. Stalno su stizala nova pojačanja. Šimić se kao vodič, zajedno s tom četom, koja je bila podijeljena u tri skupine, uspinjao preko mjesta Nišana prema Raduši.

– Kad smo stigli do mjesta Lije, ispod Raduškog kamena, počela je strašna pucnjava. Tada sam pomislio da je riječ o manevarskoj vježbi. Đoko i ja stigli smo na neki šumski put. Pitao sam Đoku što se to događa, a on mi je odgovorio da ne zna, iako je kao udbaš, vjerujem, sve dobro znao. Zatim je pobjegao od mene lijevom stranom puta, a ja sam desnom stigao pod neku jelu. Kada su se čuli jauci i kada se sve stišalo, izašao sam na put. Zatim je izašao i Đoko. Rekao sam mu kako ovo nije u redu, a on meni: “Idemo naprijed, vidjeti što je bilo”. Kretali smo se tako šumskim putem dvadesetak metara, kad odjednom na put iskoči iz šume vojnik u uniformi koju do tada nikada nisam vidio. Uhvatio me snažno lijevom rukom preko prsa, a desnom mi naslonio pištolj na prsa.

Prvi okršaj
U tome trenutku Krvopić je nategnuo svoju pušku, a ovaj će njemu: “Ako pukneš, ubit ću ti druga”. Tada se Krvopić bacio s puteljka i zakotrljao niz strminu. A neznanac me odveo u šumu, među ostale koji su se tu već nalazili. Odredili su da me čuva neki bradonja. Shvatio sam da to nisu pripadnici JNA. Sve su to bili mladi momci, neopisivo izdržljivi i sposobni, opremljeni tada najmodernijom vojnom opremom, oružjem kakvo nisam nikada vidio kod JNA. Uglavnom su se kretali u skupinama po dva-tri. Možda i u većim.

Već smo bili u šumi dalje od prvog okršaja, gdje je poginuo Adolf Andrić, a poslije sam, kada sam izašao iz zatvora u Zenici, doznao da je poginuo u jurišu i kapetan JNA, čiji sam bio vodič, te još jedan vojnik, a da su dvojica bila ranjena. Nad Radušom su kružili helikopteri JNA, ali njezina vojska se nije kretala prema nama. Možda su ih toliko iznenadili i uplašili ovi hrabri, izdržljivi i spremni momci da se više nisu tako lako odlučivali sukobljavati s njima. Poslije sam doznao da su ih zvali teroristima. Međutim, koliko sam vidio dok sam bio s njima, nikoga nisu ubijali, osim u obrani. Međusobno su razgovarali na engleskom – sjeća se Šimić.

Na upit što ga se posebno dojmilo dok je bio s njima, ističe Andrićev pokop. Kaže da je to bilo kao u filmu.

– Dok su helikopteri kružili iznad njih, oni su mirno kopali grob za svoga druga Adolfa između gustih zelenih krošnji visokih bukvi, i na kraju u njega položili tijelo, odali mu počast i skinuli kape. To smo činili i ja i moj pratitelj bradonja. Svi smo se molili Bogu za njega. Drugovi su ga pokopali, zatim nabacali na grob granje, misleći valjda da ga osim njih nitko drugi tako neće naći.

Bez borbe
Poslije sam doznao da su ga pronašli i helikopterom prevezli u Bugojno, a što je bilo s njegovim tijelom, ne znam. Natovarili su na moja pleća naprtnjaču neke teške opreme, možda je bilo i streljiva. Ne znam. Tako sam s njima, bez borbe, prešao cijelu Radušu. Kad smo se spustili do Rame, iznađu Rumboka i Zahuma, povrh Rumboka, rekao sam pratitelju da sam žedan. Zamolio sam ga da odemo do neke kuće. I on je pošao sa mnom. Tu je bila neka baka, koja nam je dala i vode i hrane – nastavlja Šimić. Dok je njegov pratitelj s bakom razgovarao, Šimić je iskoristio priliku, zbacio naprtnjaču i dao se u bijeg.

– Mogao je pucati za mnom i ubiti me, ali nije htio to učiniti. Kad sam stigao u Rumboke, javio sam se miliciji. Bilo je tu mnogo vojske. Udbaši su me bijelim mercedesom odvezli u Bugojno, gdje sam bio pod istragom. Zatim sam odveden u Zenicu, i tu sam bez razloga osuđen na dva mjeseca zatvora. Sjećam se nekih udbaša, kao što su Momo Šešum, Hitko Mandžuka, koji je tada bio načelnik SUP-a Bugojno, te još nekih, a bilo je istražitelja iz drugih mjesta, primjerice iz Sarajeva. Tada je zbog Bugojanske skupine nas Hrvata osuđeno desetak po dva mjeseca zatvora. Među osuđenima je bilo i nekoliko žena. Sve za koje su sumnjali ili imali bilo kakve podatke da su pomagali Bugojanskoj skupini pokupili su u zatvor. Oduzeta mi je i putovnica. Poslije mi je vraćena pa sam se vratio na posao u Njemačku, gdje sam zaradio i mirovinu – završio je Šimić.


Tijela su zacijelo kremirana

Svojedobno je na slučaju Bugojanske skupine radila i bivša Komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća Hrvatskog sabora. Komisija je nakon svojih istraživanja zaključila da nema točnih podataka o vremenu, mjestu i okolnostima pogibije petnaestorice članova skupine te da nije poznato gdje su pokopana njihova tijela. Pretpostavljalo se da su tijela onih koji su poginuli u Hrvatskoj prebačena u BiH te da su sva bila pod kontrolom JNA. Komisija je pretpostavila “da su kremirani i da je njihov pepeo razasut na nepoznatom mjestu”. Također je nepoznato gdje su završila tijela trojice suđenih i strijeljanih u Sarajevu. Inače su, prema tadašnjem zakonu, obitelji trebale dobiti njihova tijela, ali nitko do danas ne zna gdje su.


Prvi su počeli pucati pripadnici JNA

Dragutin Drago Renjić, rođen 1950., mobiliziran je i zajedno s ostalim mobiliziranim Bugojancima i drugima sudjelovao je u operaciji “Raduša”. – Na Radušu smo stigli u svanuće u skupinama. Išli smo šumom zvanom Tovarija. S nama je bio i Hitko Mandžuka, tadašnji načelnik SUP-a Bugojno. Rečeno nam je da su na tom području ubačeni teroristi. Dok smo se kretali šumskim putem, da su htjeli, mogli su nas sve poubijati. Oni nisu pucali sve dok ih pripadnici JNA nisu opazili i prvi zapucali na njih. Oni su uzvratili munjevitom vatrom. Bilo nas je nekoliko stotina. U međuvremenu su stalno stizale nove snage. Helikopteri su dopremali specijalce. Poslije su jednu skupinu vratili u Bugojno. Zatim je ponovno izdana zapovijed za potjeru. Odvodili su sve, a ja sam se nekako tada izmaknuo jer sam vidio da ljudi ginu – prisjetio se Renjić.