Svaka čast, Majo. Čestitamo! Ponosni smo na tebe – prilazeći joj ili samo dobacujući u prolazu, tako su reagirali mnogi koji su se prekjučer ujutro zatekli ispred kafića na jednom od manjih parkova u centru Zagreba kada su ugledali Maju Sever. Razlog njihovim čestitkama je taj što je Maja, novinarka HTV-a i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske (SNH), prošli tjedan na skupštini održanoj u Izmiru izabrana za predsjednicu Europske federacije novinara (EFJ). I ne samo da je na tu čelnu poziciju prvi put izabran netko iz Hrvatske već je prvi put ta funkcija pripala ženi.
Vaš izbor za čelnicu Europske federacije novinara bio je iznenađenje za sve nas. Nije se niti znalo niti čulo za vašu kandidaturu. Kako ste se uopće za to odlučili?
Dugo surađujem s kolegama iz Europske federacije novinara, od kada sam postala predsjednica Sindikata novinara Hrvatske. Oni se jako trude uključiti ljude iz podružnica. To je velika, krovna organizacija koja okuplja više od 32 tisuće novinara. Tu je više od 70 raznih udruženja, sindikata. I oni zaista pokušavaju raditi na terenu. Zbog toga su me pozivali i na radionice. Bila sam na nekoliko konferencija, postala sam u jednom trenutku i potpredsjednica njihove radne grupe za radna prava. I na taj smo način počeli sve više surađivati. U jednom trenutku mi je i bivši predsjednik, dragi Mogens Blicher Bjerregård koji mi je jako pomogao u karijeri pa i u toj odluci jer je zaista divan čovjek, rekao da razmislim. Ostala sam tada u šoku. No onda smo ipak počeli razgovarati o toj mogućnosti. Dugo je trajalo to razmišljanje i premišljanje, mogu li ja to, znam li ja to... Ono što je najvažnije, to je organizacija koja ima zaposlene medijske stručnjake, mrežu suradnika po grupama i projektima. Svi oni imaju jako velika medijska znanja te puno energije i volje. I u jednom trenutku sam se odlučila jer sam shvatila da je to ionako dio timskog rada, da sam ja jedna od njih. A u toj komunikaciji timskog rada shvatila sam da mogu funkcionirati dobro. Naravno da nisam htjela o svemu tome govoriti na sva zvona jer ne treba trčati pred rudo. No pripremam se za to već dulje vrijeme i onda je došla ta izborna skupština u Izmiru.
Imali ste i protukandidata, kolegu iz Poljske, no vi ste od ukupno 144 delegata na Skupštini osvojili čak 137 glasova. To je zaista premoćna pobjeda, gotovo jednoglasna.
Da, imala sam protukandidata, no taj kolega nije bio toliko aktivan u EFJ-u. Jako mi je drago da sam dobila tako veliku podršku. To je važno. To je svima nama i znak. Znak da smo dio te obitelji europskih novinara i dio Europe. To je i znak koji su moje kolegice i kolege iz EFJ-a htjeli i poslati.
Prva ste žena na čelu EFJ-a, iako je već desetljećima novinarstvo zapravo ženska profesija. Govori li i to nešto?
Da, i to je jedan znak. To je jedna od važnih točaka ovog mog izbora. Važno je znati da neravnopravnost žena nije boljka samo naše zemlje ili ove regije. Jaz u plaćama postoji u cijeloj Europi. Radimo za manje plaće nego muški kolege. Nažalost, to što je novinarstvo sve slabije plaćen posao vjerojatno je i razlog zašto je sve više žena u novinarstvu. I "stakleni strop" je problem, i u europskim zemljama, a kod nas je još i naglašeniji. Mi se i kroz SNH i kroz Hrvatsko novinarsko društvo borimo protiv tih nejednakosti i nadamo se da ćemo sad još jače nastaviti tu borbu.
Postali ste čelnica velike europske novinarske federacije u iznimno teškim vremenima. Koji su trenutačno najveći problemi s kojima se naša profesija suočava i njihovo rješavanje bit će vam prioritet?
Novinarstvo je udarano sa svih strana. Problema je puno na svim razinama. Ali, nažalost, sigurnost novinara zauzela je vrh prioriteta. Imamo rat u Ukrajini u kojem naše kolegice i kolege ginu. I EFJ i mi kao lokalna organizacija tijekom posljednjih mjeseci uključivali smo se s konkretnom pomoći. Mi smo ponovno u situaciji da kupujemo kacige i pancirne prsluke za kolegice i kolege koji idu na teren. EFJ pokušava organizirati podršku i treninge sigurnosti. Uskoro ćemo imati jednu radionicu o sigurnosti novinara. Ali nije problem samo rat, novinari se napadaju na prosvjedima, novinarima se prijeti, novinarke i novinari su izloženi online zlostavljanju i prijetnjama, novinarke još i više. Dakle, činjenica jest da je novinarstvo vrlo opasno zanimanje i sigurnost je u ovom trenutku jedan od prioriteta. A onda krenimo dalje, tu su i zaštita radničkih i radnih prava, osiguranje egzistencije kako bi novinari i novinarke mogli slobodno pisati, što je početak borbe za slobodno novinarstvo. Jer početak borbe za slobodno novinarstvo jest da znaš da ćeš dobiti plaću i da ćeš od te plaće moći platiti kredit. Tu su i promjene u medijskom okruženju, transformacija medija, svih, javnih i svih ostalih. Moramo zajednički raditi kako bismo pomogli svim novinarkama i novinarima da se prilagode promjenama, činjenici da pojavom društvenih mreža gledatelji i čitatelji po izvor informacija idu bilo kamo. Znači, potrebno je ojačati našu poziciju. Kako bi se reklo, niz je izazova, ali sam EFJ dobro je organiziran. Izuzetno važna uloga ove organizacije su i strateške politike. Započelo se s procesom direktive o SLAPP tužbama, počinje proces rada i na europskom zakonu za slobodne medije, tu je i Zakon o digitalnom tržištu, autorska prava... Sve su to jako važne i ozbiljne stvari koje se s razine Bruxellesa spuštaju na nacionalne razine i utjecat će i na vaš i na moj rad. Na svemu se tome neprekidno radi.
Zvuči nevjerojatno da se na europskoj razini tek sad radi na donošenju prvog zakona o slobodi medija. Začuđuje li vas da jedna tako moćna organizacija kao što je Europska unija do sada mislila i na zaštitu jedne tako važne profesije?
Da, a tome ću još dodati kako smo tek prošlog ljeta imali prvi veliki otvoreni europski natječaj za novinarstvo u fondu Kreativna Europa. Dakle, dok su fondovima pokrivena brojna druga područja, novinari i novinarstvo mogli su se pokušati ubacivati i tražiti svoj prostor u nekim drugim fondovima, no prvi veliki fond za novinarstvo, unutar Kreativne Europe, dobili smo tek prošlog ljeta.
Može li se iz takvog odnosa prema našoj profesiji iščitati da se politika i političari uvijek i svugdje zapravo boje novinarstva?
Politika se sigurno boji novinarstva. To vidimo i na lokalnoj i na nacionalnoj i na europskoj razini. No možemo biti zadovoljni da je to konačno prepoznato. Naša je uloga i dalje da ih upozoravamo, sudjelujemo u raspravi i da pokušamo pokazati pravo stanje stvari pa da se, kada se donose takvi akti, zaista korektno i konkretno referiraju na naše prave probleme. A naši pravi problemi daleko su od visoke politike. Naš pravi problem je kako skrpati od prvog do prvog u mjesecu, kako se obraniti od ucjena i ovisnosti o financiranju s lokalne, ali i nacionalne razine, kako se obraniti od pritiska oglašivača i tog začaranog kruga u kojem je svaki medij, bez obzira bio lokalni, nacionalni pa i javni medijski servis.
Sada dolazimo do još jednog golemog problema – vlasništva. U nas i dalje vlada posvemašnja netransparentnost po pitanju vlasništva nad medijima. Tko su pravi vlasnici medija u velikom je broju slučajeva prava enigma. Često i novinari koji rade u nekom mediju ne znaju za koga zapravo rade. Ima li takvih problema i drugdje u Europi i kako tome doskočiti jer onaj tko ima medije ima i moć?
Nije ni u Europi stanje sjajno što se toga tiče. Pogotovo u nekim zemljama. Zato je jedan od motiva za donošenje novog zakona o slobodi medija upravo i to – transparentnost vlasništva. Što znači transparentnost vlasništva i zašto je to važno, vidimo u svakodnevnom životu. Kada postoje priče za koje vas se radije malo gurne u stranu da ih ne radite, da ne govorim o tome da se meni kao sindikalistici, kada se krenem boriti za neka prava radnika u nekom mediju, znalo dogoditi da nemam pojma ni kome moram pisati, tko je vlasnik, trebam li pisati u Češku nekom fondu ili tko je zapravo čovjek kojem se ja trebam obratiti. To je nedopustivo. To je ta uvezanost. Mi imamo veliki problem političkog utjecaja. Taj problem imaju i mnoge druge zemlje. U ponedjeljak sam bila u Sloveniji na prosvjedu. Njihov javni servis je, iza Rumunjske, najgori u Europi. Mi ponekad mislimo kako je tamo sve dobro, ali nije. Svjesni smo da su se za vrijeme bivše slovenske vlade demokratske slobode tamo srozale. No, vratimo se transparentnosti vlasništva, što je jako velik i važan problem. Vlasnik utječe na našu uređivačku politiku i na svakodnevni rad novinara. I zato je važno imati uvid u vlasničku strukturu, znati tko je vlasnik nekog medija. I ne, ni u Europi to nije riješeno. I europski zakon zaista želi raditi i na tome, tako su barem najavili.
Problema je još. Kod nas je to i nepostojanje kolektivnih ugovora u medijima. Praktički su jedino HRT i Hina mediji koji imaju kolektivne ugovore. Kolike su šanse da se naša struka zaštiti nacionalnim kolektivnim ugovorom koji bi obuhvaćao sve medije i sve novinare gdje god i kod koga god oni radili?
Kolektivni ugovor zaista je "core business" našeg sindikata pa i EFJ-a u čijem su članstvu brojni sindikati. Kod nas je situacija zapravo, da, reći ću tu tešku riječ – katastrofalna. Samo dva poštena, novoobnovljena kolektivna ugovora, jedan na sudu i jedan medij u kojem je kolektivni ugovor aneksiran ni sama ne znam koliko puta... To je naša situacija. Veliki je nedostatak svijest novinara i novinarki da ih se treba zaštiti, da se moraju udružiti i zaštiti kolektivnim ugovorom jer je to sporazum dviju strana u socijalnom dijalogu. Svaki običan ugovor o radu zapravo je u rukama poslodavca. Dakle, mi ćemo raditi na nacionalnom kolektivnom ugovoru. Mi imamo pravo, imamo Ustavom zagarantiranu mogućnost da se udružimo i borimo za svoja prava. Naravno, i ova pandemija je pokazala dubinu i širinu nezaštićenosti novinara u našem medijskom sektoru. Ono što je sad odlično jest to da smo se udružili sindikalno, Sindikat grafičara i Sindikat obrazovanja, kulture i medija. Sve su to dragi i borbeni kolege. I idemo u taj proces zahtijevanja pokretanja pregovora na nacionalnoj razini. I tu nam je EFJ pomogao jer smo aplicirali na jedan njihov veliki projekt koji su oni već povukli i dobili smo određena sredstva kojima bismo mogli ojačati rad na tom području jer smo aplicirali za projekt u vezi s radom na nacionalnom kolektivnom ugovoru. Uspjeli smo angažirati i jednu suradnicu, Petru Ivšić, koja se s tim svakodnevno bavi. I baš smo u ponedjeljak ponovno poslali pismo Udruzi poslodavaca da sjednemo za stol. Znači, prvi koraci su napravljeni.
No koliko su novinari, pogotovo oni mlađi koji tek ulaze u našu struku, svjesni važnosti članstva u sindikatu pa i solidarnosti koja to podrazumijeva? Nedavno rekoste da u Danskoj njihov sindikat novinara ima čak 18 tisuća članova. Kako mi stojimo po tom pitanju? Jeste li malo razočarani kada vidite da u nas vlada više neka nonšalancija prema sindikatu?
Moram priznati da me ne razočarava ništa zato što je situacija rezultat niza pogrešaka u cijelom našem sustavu. U videopodcastu koji radim, "Sindikalna kuhinja", nedavno sam ugostila Borisa Jokića i jedna od stvari o kojima smo razgovarali jest nedostatak znanja mladih ljudi o važnosti i ulozi sindikata. I zaključili smo da se njih o tome uopće ne educira, što je krivo. Ne mislim da trebamo vršiti neku propagandu u školama, no pitanje zaštite i prava na zaštitu radničkih i socijalnih prava osnova je zaštite ljudskih prava. A u nas vlada potpuni nedostatak bilo kakve edukacije o tome. Od osnovne preko srednje škole pa do fakulteta. I tu je početak. Zato mladi, kao i mnogi ljudi u našem društvu, misle: "Pa to je nešto iz onih bivših vremena", nesvjesni toga da su sindikati najjači u skandinavskim, zapadnim zemljama, u zemljama koje komunizma nisu vidjele osim u filmovima. Karikiram, naravno. Ali polako radimo i na tome. Unutar sindikata imamo ogranak studenata i mladih novinara i novinarki. Vrlo su aktivni, pametni i svjesni situacije. S njima sam isto snimila jednu "Sindikalnu kuhinju" i divne su stvari rekli. Jedan od njih, Marijan, tada mi je rekao: "Vi zapravo ne znate ništa o nama. Nemate pojma da ja ujutro moram raditi na lokalnom ili nekom drugom mediju, a navečer konobarim jer nisam iz Zagreba. Da bih olakšao roditeljima, moram nekako zaraditi da bih preživio i ostao ovdje studirati." I zaista sam tada pomislila kako je to nepoznavanje, a često i obostrano nerazumijevanje. I kada govorimo o novim "alatima", o novim medijima za plasiranje i novinarskih sadržaja, ali i sindikalnih poruka, nije samo stvar u tome da oni ne razumiju nas ili ono o čemu je riječ. To je nerazumijevanje obostrano. I mi se tu moramo otvoriti, razumjeti, poslušati jedni druge i upoznati se jer vremena se mijenjaju. Tako je i što se tiče sindikata i zaštite radničkih prava. Treba s njima razgovarati, objasniti. Cijeli sustav tu ima odgovornost.
A treba i otvoreno reći da je u mnogim medijima sindikalno udruživanje zabranjeno.
Apsolutno! To je nevjerojatno, ali znam da je to kod nas tako. Znam da postoje mediji u kojima vlasnici, urednici i šefovi vrlo jasno i otvoreno, blago rečeno, nisu podržavali osnivanje sindikata. Postoje mediji gdje smo potajno organizirali osnivanje podružnice pa smo tek onda o tome obavijestili poslodavca. Nedopustivo je zabranjivati sindikalno udruživanje jer je sindikalno udruživanje ljudsko pravo, ono je u našem Ustavu. Ono je civilizacijski doseg. Ono označava podizanje svijesti. I drugo, naša je dužnost stalno biti na raspolaganju i pomoći tim ljudima da im onda, kad budu na udaru kao sindikalni povjerenici, damo ruke i pravni savjet. I ono što uvijek ponavljam – ne morate sve vi pisati, tu sam zato ja, ja sam izabrana predsjednica, na neki način zaštićena, i to treba koristiti. A ja sam stvarno uvijek na raspolaganju. Moj je telefon gotovo poput onog 0800... Ali, još ću jednom ponoviti, potrebno nam je podizanje svijesti o sindikalnom udruživanju i podizanje svijesti o solidarnosti.
Da je u njih razina te svijest na visokoj razini, pokazali su u ponedjeljak kolege sa slovenskog RTV-a koji su štrajkali tražeći, između ostalog, i smjenu cjelokupnog vodstva kuće, i upravnog i uredničkog. Vi ste im otišli dati podršku. Kako je to izgledalo?
Za mene – dirljivo. Zato što se moglo vidjeti da na stubama ispod spomenika stoji veliki broj zaposlenika slovenskog RTV-a u crnim majicama s natpisom "Za javni RTV servis", a s druge strane stoji veliki broj građana koji su im došli dati podršku. Čuo se i niz govora u kojima se isticala važnost javnog servisa. Oni tamo nisu bili zbog zaštite čak ni svog radnog mjesta. Oni su tamo bili zbog zaštite slobode, demokracije i prava građana da znaju. U svim govorima o tome je bila riječ. I to je bilo baš to. Zbog toga je važna borba za javni medijski servis. Zbog toga što je važan za društvo, za svakog građanina jer mi služimo njima. I to se u ponedjeljak vidjelo. Drugo, ta njihova odlučnost i hrabrost. Tamo su pokrenute neke rasprave i najave promjena zakona. Ali istodobno kao da se odvija i politička borba na leđima RTV-a pa jedna strana to usporava, druga strana pronalazi način da se pokrenu promjene, a RTV servis u isto vrijeme zapravo sve više i više slabi i urušava se, ljudi odlaze. Njima je u tom razdoblju otišlo mnogo ljudi, što ih dodatno slabi. Svjedoci smo toga i kod nas. Koliko je ljudi napustilo HRT? Ljudi čije je znanje i talent HRT morao iskoristiti. A oni sad briljiraju na drugim televizijama. No, ta upornost i odvažnost slovenskih kolega baš me hrabri i mislim da trebaju svima biti primjer.
Možete li zamisliti da se tako nešto dogodi i kod nas? Uvjerena sam da bi građani, kao i mi ostali kolege novinari, također došli dati podršku vama na HRT-u kada biste se ujedinili i odvažili na takav potez.
Moja borba za neovisan javni servis traje stvarno dugo.
To je istina, to znamo i na tome – kapa dolje. No, takvi poput vas na HRT-u su rijetki.
Kada je ugašena moja emisija, održan je prosvjed na koji je došlo dosta ljudi, zaista divnih ljudi. I to mi je mnogo značilo. Jako je važno našu javnost cijelo vrijeme informirati o tome zbog čega je javni servis za njih važan i što bismo mi trebali biti. Kao čovjek smatram da i dalje imamo dovoljno dobrih, pametnih i hrabrih ljudi. Kada bi danas na skupu zaposlenika glavni ravnatelj rekao: "Naš primarni cilj je jako, profesionalno, hrabro, istraživačko i kvalitetno novinarstvo i hajdemo svi za mnom u tom smjeru", sigurna sam da bismo mi za nekoliko mjeseci opet bili jak igrač na medijskom terenu. Da se svim ovim mladim ljudima koji su sad tamo da sloboda, da ih se ohrabri i da im se pomogne, jer mi imamo puno sjajnih, iskusnih i hrabrih ljudi koji jako dobro znaju što je novinarstvo, mi bismo vrlo brzo bili onaj probuđeni lav koji bi se borio za poziciju hrabre profesionalne javne radiotelevizije.
HRT je u nekim programima, recimo, zabavnom i dokumentarnom, vrhunski. Tu ste nenadmašni. Ali ne najslabija, već najgora i najsramotnija karika HRT-a je Informativni program. Na čelnim pozicijama HRT-a došlo je do nekih promjena, ali u taj i takav Informativni program kojem rijetko tko uopće vjeruje ipak se ne dira. Kako to tumačite?
Vi znate da, prema svom ugovoru, ne mogu govoriti o poslovnim odlukama. Ali imam i Ustavom zagarantirano pravo iznijeti svoj stav i reći kako bi trebalo biti, ne govoreći o pojedincima. Osoba s vizijom, hrabrošću, znanjem i idejom, čak i o novim modelima novinarstva, ne samo istraživačkog nego i konstruktivnog, novinarstva koje donosi i rješenja, što je sad trend u medijskom svijetu, taj netko nam treba. Taj netko bi nas sve mogao povući i izvući. Ne kažem tko je to, ali nama jednostavno treba hrabra odluka da idemo na najjače jer smo najzaštićeniji na medijskom prostoru. Oni ni meni nisu uspjeli dati otkaz. A i Hrvoja Zovka, kojeg su ne znam koliko puta potjerali, sud je svaki put vratio i eno ga najnormalnije i sad radi na HRT-u. Dakle, mi moramo biti najjači. I mi možemo biti najjači. Ali u Informativnom programu ta se snaga najviše treba osjetiti jer Informativni je program taj koji vuče naprijed ili taj koji vuče prema dnu, što je sad naša pozicija.
U ovom trenutku aktualno je potpisivanje novog ugovora između HRT-a i Vlade, no i HND i SNH izrazili su nezadovoljstvo i protivljenje. U čemu je problem i zašto se ne sluša struka?
Ma joooooj, tu je problema jako mnogo. Mi smo napisali na 12 stranica naše mišljenje. I poslali to. Ukratko, HRT mora imati ugovor s javnošću. Točka. Mi služimo javnosti. I to je jedini ugovor koji mi možemo i moramo imati i koji nas obvezuje. Ovo pobrojavanje minuta i postotaka pa prebacivanje s Prvog na Četvrti program... Ne, ne. Javnost hoće jaki istraživački magazin u udarnom terminu, hoće vidjeti hrabrost. U ovom ugovoru, kao i u svakome do sada, problem je već u samoj toj javnoj raspravi koja to nije. Vidjeli smo i sad koliko je organizacija zainteresirano za tu raspravu jer je javni servis akcelerator, stup cijelog društva. O HRT-u ne ovisimo samo mi novinari, već i redatelji, producenti i cijela audiovizualna scena, pa i scena kulture. I zato je ta javna rasprava jako važna, pa smo zato i mu unutar HND-a organizirali javnu raspravu. Pozvala sam i kolege unutar HRT-a da se uključe i dobila sam jako mnogo dobrih prijedloga i savjeta koje sam ugradila u dokument koji smo poslali. Dokumentarni i dramski program na radiju naši su biseri. I zato ih jačaj, a ne slabi. Mi ćemo jedino tako opravdati i svoju ulogu i svoju pretplatu jer sve drugo još ćeš i pronaći negdje drugdje, ali ovo što mi imamo nećeš naći nigdje drugdje. Mislim da smo pridonijeli javnoj raspravi i veseli me to. A to sad mogu povezati s ovim vašim pitanjem o Sloveniji. Da, mogu zamisliti jer je poziv da se u ovu javnu raspravu konkretnim primjedbama i prijedlozima uključe ljudi unutar kuće i izvan kuće rezultirao time da imamo ozbiljan dokument koji u nekoliko segmenata secira što je problematično u tom Ugovoru. I to je dokument koji nismo napisali Zovko, ja ili ne znam tko još, već dokument u kojem su objedinjeni stavovi ljudi iz brojnih dijelova programa, ali i šire javnosti.
Kada ste ovih dana primali čestitke na izboru, je li odnekud ili od nekoga stigla neka čestitka koja vas je posebno dirnula ili pak zgromila?
Bilo mi je jako drago kada mi je moja sestrična napisala: "Joooooj, deda bi bio jako ponosan." I tom prilikom nije mislila na Vladu Gotovca već na mog dedu Mirka Peršena koji je bio novinar. On je bio i dobitnik nagrade "Otokar Keršovani" te urednik i direktor Vjesnika. I čovjek koji je cijeli život bio vezan uz novinarstvo. On i ja smo često razgovarali o novinarstvu i znam da bi deda Mirko stvarno sad bio jako ponosan. I kada mi je sestrična Mura to napisala, bilo mi je baš drago, to me baš...
A bio bi sigurno ponosan i Vlado Gotovac koji je, da samo pojasnimo ako netko ne zna, bio očuh vašoj majci pa ga zato smatrate svojim drugim djedom.
I on bi bio ponosan. I zadovoljan. Čak kada sam pripremala govor u slučaju da budem izabrana za predsjednicu, iako je na kraju sve krenulo u potpuno drugom smjeru, imala sam na umu i neke Vladine rečenice. Ja volim Vladine završne rečenice sa suđenja 1981. kada je rekao da je njegova jedina želja i ideja da naše društvo bude poput rozete na katedrali koja je sastavljena od tisuća šarenih stakalaca, da naše društvo bude takav mozaik različitosti koji stvara takvu prekrasnu sliku i ako je krimen to željeti, onda je on kriv. Taj njegov citat uvijek mi je neka ideja vodilja. Zato nekako vjerujem da bi i njemu bilo drago zbog mene. Pogotovo poznavajući ga i poznavajući kakav je on zafrkant bio. Mogu samo zamisliti njegove komentare. No, htjela bih reći da mi je čestitalo jako puno kolegica i kolega i s HRT-a i sa svih drugih medija. I osjetila sam da im je iskreno jako drago. To mi je bila jako važna poruka jer vjerujem da oni vjeruju da je to važno za sve nas. I to jest važno za sve nas.
A jesu li među tim čestitkama bile i one čelnih ljudi HRT-a, glavnog ravnatelja, ravnatelja, glavnih urednika programa?
Reći ću i to, vrlo rado. Ravnateljica programa HRT-a Marija Nemčić i glavni ravnatelj HRT-a Robert Šveb odmah su mi čestitali. Jako lijepo. Šveb je i na našim internim stranicama napisao lijepu i jednostavnu čestitku koju je završio željom da se zajedno borimo za neovisno i profesionalno novinarstvo. Poručujem mu i ovim putem – držim ga za riječ. Griješila bih dušu kada ne bih rekla da su to tako lijepo napravili. Nažalost, iz mog programa i od nadređenih u mom programu u kojem radim 30 godina čestitka nije stigla. Možda se radi o nekim smetnjama u vezama jer sam dosta bila na putu (smijeh). Ali kada sam se vratila i kada sam ušla u redakciju, u Dnevnik, ljudi su počeli pljeskati. To se ne može namjestiti. I to je bilo toliko dirljivo.
Znači, da preciziramo, čestitka od urednice Informativnog medijskog servis HTV-a Katarine Periše Čakarun nije stigla?
Nije, ali ako stigne javit ću vam.
Ako stigne, to bi onda bilo i za naslov ovog intervjua. No, idemo dalje. Znam vas kao iznimno angažiranu, izravnu, glasnu, odvažnu i energičnu osobu. Stalno negdje jurite na tom svom biciklu. Kada vas sretnem, jurite ili na snimanje ili na neku konferenciju ili, ako je to u slobodno vrijeme, na neki prosvjed, a onda bicikl zna biti "okićen" i raznim transparentima... Evo, u ponedjeljak ste bili u Ljubljani zbog podrške kolegama s RTV-a Slovenije. Nakon ovog razgovora jurite na skup zaposlenika HRT-a pa na snimanje priloga za emisiju Aleksandra Stankovića, popodne radite regionalni Dnevnik... Otkud vam toliko energije?
Cijeli život imam izrazito jaku podršku svoje obitelji. Imam mamu i tatu koji su najbolji ljudi na svijetu, koji su mi, kada sam bila najluđa, uvijek bili podrška. Kada sam srljala u bitke koje ne mogu dobiti, oni su uvijek bili uz mene. Imam u obitelji podršku kakvu nema svatko. Moji roditelji ljudi su koji su me uvijek podržavali i poticali da budem hrabra, da ulazim u bitke i da uvijek mogu računati da će oni biti uz mene i iza mene. Isto tako i moj suprug, i moja djeca su takvi. Svom sam mužu nekidan rekla da ništa ne bih napravila od svega ovoga da nemam njegovu podršku. Nije to ono: "Ma, samo ti idi". Kada trebam bilo što, kada ga zamolim da nešto pročita i pomogne mi, on to uvijek učini i kaže mi što misli.
Upravo zbog vaše osobnosti zna se reći da ste postali i veća aktivistica nego što bi trebalo, da ste prešli onaj rub koji vodi u aktivizam. Nađete li se i sami u situaciji da procjenjujete što i kako učiniti da taj rub ne prijeđete ili katkada i sami sebi priznajete da ste ga prešli? Kako se u tome sami sa sobom nosite?
Znam o čemu govorite, tanak je to led. Kako bi rekla Christiane Amanpour – istinito ne znači neutralno. I to je jedna krilatica za novinarstvo danas. Svi mi imamo pravo na svoje stavove. Svoje stavove imam i ja. Nemam ih pravo propagirati, ali imam pravo na njih. Drugo, za mene je novinarstvo želja da promijeniš svijet, da ispraviš nepravdu. Znam da je većina nas, hajdemo reći, čak i odlučila ostati u ovom poslu zbog toga što vjerujemo da svojim radom neke stvari možemo promijeniti nabolje. Mi razotkrivamo korupciju zato da bi društvo bilo bolje. Mi razotkrivamo nepravilnosti i to nas, u konačnici, čini i osobno zadovoljnima jer znamo da smo možda neke stvari pomaknuli naprijed. To je vrsta aktivizma. E sad, zašto ja prosvjedujem jer se uništava park? Zato što smatram da ja, kao građanka, imam pravo na to. Ali sigurno neću baš i izvještavati o tome dok sam tamo. Na to pazim. No, postoji jedna točka oko koje nemam nikakvih dvojbi, a to su ljudska prava. Osnovna ljudska prava. Osnovno ljudsko pravo na biti ono što jesi. To što i javno podržavam osnovna ljudska prava da budeš ono što jesi smatram da nije aktivizam kojim prelazim granicu u novinarstvu. No spremna sam i otvorena i na kritike zbog toga, ali mislim da je to neki iskorak. Odnosno, da je to dužnost.
Neki naši kolege posežu pak za jednom drugom vrstom aktivizma, oni postaju glasnogovornici, PR-ovci. Odlaze raditi u razne agencije, političke stranke, državne ili privatne institucije i organizacije. Oni time, možemo to slobodno reći, prelaze na drugu stranu barikade. A neki se onda, nakon nekog vremena, i vraćaju u novinarstvo tražeći od svih nas da im i dalje vjerujemo.
Ovako... Prvo, slažem se da kolege koji odlaze u glasnogovornike i PR-ovce apsolutno prelaze na drugu stranu barikade. Tu nema dvojbe. Raspravljala sam o tome s jednim PR-ovcem koji me pokušavao uvjeriti da je naša novinarska i njihova PR-ovska borba zapravo ista borba za opće dobre. Nije. Mi smo doslovno dvije strane. Poštujem njihov posao, mnogi od njih rade pošteno, ali mi smo dvije strane. Žalosti me kada kvalitetni novinari i novinarke odu na tu stranu. Razumijem često i zašto odu jer su mnogi od nas iscrpljeni tim silnim borbama u novinarstvu, slabo plaćenim borbama. Ja ih razumijem, ali mi je žao zato što mi gubimo kvalitetne ljude. Ono čega mi je još više žao jest to što vidim da je na studijima novinarstva većina studenata tamo kako bi u konačnici radila u PR-u. I ono što je najvažnije – PR nije novinarstvo. To treba biti i ostati jasno. A povratci iz PR-a u novinarstvo? I to razumijem. Ljudi traže posao, moraju si osigurati egzistenciju. Iako je, naravno, to jako osjetljivo. Ali najviše razumijem zašto na kraju pobjegnu iz PR-a. Zamislite cijeli život pisati ili govoriti o tome da je netko lijep i pametan, a to ne misliš. Ako ništa drugo, mi novinari barem imamo... Evo, vi mene sad možete pitati što god hoćete jer ste novinarka. I nemam vam pravo na vaša pitanja ništa reći ili prigovarati. Vi meni ili bilo kome drugome imate pravo postaviti i najosjetljivije pitanje. Vi to možete i vi to morate. E, za tu novinarsku poziciju ja se nikada ne bih mijenjala.
Nisu novinari nepodresivi plasiraju u javnost lazi ljude stave na stup srama samo radi svoje promocije a kad se dokaze da su lagali ne odgovaraju za nacinjenu stetu