Naslovnica Vijesti Hrvatska

Možemo li negirati vezu između terorizma i religije?

Upravo je kritički odnos islamske zajednice prema samoj sebi neophodan kako bi imali šansu izbaviti se iz začaranog kruga nasilja, negiranja njegovih izvorišta, i novog nasilja
19. studenoga 2015. u 22:00 26 komentara 2978 prikaza
pucnjava, pariz, teroristi, francuska policija
Foto: Reuters/PIXSELL

Reakcije na sve učestalije terorističke napade u Europi postaju šablonske i zvuče kao da su unaprijed pripremljene. Već uhodani modus operandi izgleda ovako: dan nakon terorističkog napada u Parizu, Londonu ili nekoj drugoj zapadnoeuropskoj metropoli, vođe službenih islamskih zajednica šalju priopćenja u kojima se ograđuju od napada, opetovano ponavljajući kako terorizam nema veze s islamom, i kako je to religija mira i tolerancije.

Na društvenim mrežama isto čine brojni muslimanski vjernici koje volimo nazivati umjerenima. Srednjostrujaški političari nadovezuju se na ove poruke, žaleći za nevinim žrtvama i osuđujući bezumno nasilje. Signal je to regresivnim ljevičarima (pojam je skovao američki filozof Sam Harris) da na dva-tri dana okupiraju medije i podsjećaju nas na grijehe Zapada – kolonijalnu prošlost, intervencionističku politiku prema Bliskom istoku i latentni rasizam koji je u srži neuspjeha integracije prije svega muslimanskih doseljenika u europska društva.

Ovim mea culpa implicitno ili eksplicitno nam se podastire tvrdnja kako iza terorizma stoji isključivo socijalna nejednakost i političko-ekonomsko-kulturni imperijalizam Zapada. Vještom zamjenom teza terorizam izlazi iz središta interesa, a u njega ulazi opasnost (ili ipak fobija?) od jačanja ksenofobije, islamofobije i ultradesnih stranaka. Nekoliko dana kasnije sve je zaboravljeno i javnost se okreće drugim temama. Do novog napada i ponavljanja ciklusa. Stječe se dojam da smo se – kao Eloi u „Vremenskom stroju“ H. G. Wellsa – pomirili s periodičnim napadima i pogibijama; štoviše, nije isključeno da ih podsvjesno prihvaćamo kao kaznu za europsku izrabljivačku prošlost i globalnu dominaciju.

Takav stav Europljana kod muslimanske populacije ne potiče nužno samopreispitivanje, pa se njezin većinski, miroljubivi dio zadovoljava automatskim ograđivanjem od terorističkog nasilja i ponavljanjem floskule „ne u moje ime“. Riječima francuskog muslimanskog filozofa Abdennoura Bidara iz siječnja ove godine: „europski muslimani na terorističke napade reagiraju samoobrambeno, umjesto samokritički.“

A upravo je kritički odnos islamske zajednice prema samoj sebi neophodan kako bi imali šansu izbaviti se iz gore opisanog začaranog kruga nasilja, negiranja njegovih izvorišta, i novog nasilja. S obzirom da je ne uvrijediti pripadnike manjinskih grupacija postala opsesija politički korektnih "većinaca", zadatak prosvjetljivanja muslimanskih zajednica u zapadnoj Europi (kršćani su to uglavnom prošli u 18. i 19. stoljeću) na sebe su preuzeli muslimanski lučonoše poput već spomenutog Bidara, zatim britanskog politologa pakistanskog podrijetla Maajida Nawaza, njemačkog politologa rođenog u Egiptu Hameda Abdela-Samada ili proslavljene nizozemske feministkinje somalskog porijekla Ayaan Hirsi Ali.

Koliko je njihova misija samoprijegorna, a njihov posao opasan po život, najbolje pokazuje činjenica da se dvoje potonjih nalazi pod fetvom, a zbog toga i pod stalnom policijskom zaštitom. Štoviše, Hirsi Ali se zbog prijetnji morala preseliti u Sjedinjene Američke Države. Njihov krimen: otvoreno su progovorili o nasilnim aspektima Kur'ana i Hadisa (zapisa djela i riječi poslanika Muhameda) te pozvali na emancipaciju vjernika od istih. Neosporno je da povijesne izvore, pa tako i one religijske naravi, moramo sagledavati uz dubinsko poznavanje konteksta (vremena i prostora) u kojemu su nastali. Zbog toga se ni svetu knjiga islama, nastalu u 7. stoljeću na Arapskom poluotoku, ne može analizirati bez referiranja na okvir koji ju je iznjedrio. Međutim, muslimani vjeruju da je Kur'an božja objava, što znači da njegove sure i ajeti danas vrijede jednako kao i onda. Ako je tako, onda imamo puno pravo biti zabrinuti zbog dijelova svete knjige u kojima se vjernicima dopušta porobljavanje žena (4:24), ili se ističe da će borci biti bogatije nagrađeni od onih koji ostaju kod kuće (4:95), ili se kao kazna za vojevanje protiv Allaha i njegova poslanika propisuje pogubljenje, razapinjanje ili unakrsno odsijecanje ruku i nogu (5:33), ili se nakon završetka svetih mjeseci nalaže ubijanje mnogobožaca gdje god ih se zatekne (9:5), itd. Čak ni činjenica da su ovdje preneseni stihovi često okruženi pomirljivijim tonovima ne umanjuje nelagodu koja iz njih proizlazi. Kao što vidimo, kasapi Islamske države, odnosno al-Bahgdadijevog kalifata, doslovno se drže svakog retka Kur'ana, ne diskriminirajući između ratobornih i miroljubivih dijelova.

Dapače, kako bi provedbu kur'anskih propisa doveli do savršenstva, odlučili su vlastiti kontekst (21. stoljeće, Sirija i Irak) maksimalno približiti onome iz Muhamedova doba. U svome propagandnom časopisu „Dabiq“ taj pristup zovu poslaničkom metodologijom. Ona im omogućava da sijeku ruke lopovima, razapinju navodne izdajice, režu glave osuđenima za bogohuljenje, skupljaju glavarinu od podjarmljenih kršćana, provode genocid nad Jezidima i prodaju/kupuju njihove djevojke i žene kao bijelo roblje na otvorenim tržnicama. Poslanička metodologija je poslužila i kao opravdanje za krvave napade na karikaturiste satiričkog časopisa „Charlie Hebdo“, koji su svojim crtežima uvrijedili Muhameda, ali i na posjetitelje koncerta Eagles of Death Metal u Parizu, optužene za štovanje vraga. Imajući sve ovo u vidu, kako je moguće da većina Europljana i dalje ne uviđa povezanost između terorističkog nasilja i svetih spisa islama, ali i osobnog primjera poslanika Muhameda koji je za života sudjelovao u 19 vojnih pohoda (u sklopu kojih je počinjen i detaljno dokumentirani pokolj svih odraslih muškaraca židovskog plemena Benu Kurejza 627. godine)? Odgovor na ovo pitanje je dvojak. Za početak, u srednjostrujaškim medijima, koji uvelike kreiraju javno mnijenje, a u manjoj mjeri i u akademiji, dominira mantra o miroljubivom islamu i o ekskluzivnosti socijalno-geopolitičkih uzroka terorizma. Dakako da nema smisla negirati čimbenike poput negativne diskriminacije prvih i drugih generacija imigranata u Europi, posebno u pogledu pristupa tržištu rada, ali i stanovanja. Isto tako, zapadnjačke vojne intervencije od Afganistana do Libije sasvim sigurno bitno doprinose frustraciji muslimanske populacije u Europi i mogu kod nekih potaknuti želju za odmazdom. Međutim, kategorički odbaciti religiju kao jedan od uzročnika radikalizacije, i to u razdoblju koje zovemo postsekularnim, neznanstveno je i neodgovorno.   

Drugi razlog dominacije takvog diskursa je ljudska priroda koja preferira liniju manjeg otpora. Naprosto je komotnije vjerovati da terorističke napade izvode poremećeni pojedinci, a ne dosljedni sljedbenici svjetske religije koja će u ovome stoljeću preuzeti primat od kršćanstva. Takva bi spoznaja uistinu bila zastrašujuća, pa ju je zgodnije eliminirati iz misaonog procesa i optuživati svakoga koji tako rezonira za islamofobiju i rasizam. Ovaj politički korektan, a u suštini inkvizitorski pristup onemogućava argumentiranu raspravu čime se cijela jedna religija stavlja izvan dometa kritike, zbog čega ostajemo zarobljeni u ranije spomenutom krugu nasilja, negiranja i novoga nasilja. Ono što je prijeko potrebno jest da se među europskom ulemom (poznavatelji islama, „kler“) pojave osobe spremne na otvoreni dijalog, a po mogućnosti i na provođenje reformi kakve zagovaraju muslimanski prosvjetitelji Bidar, Nawaz, Abdel-Samad i Hirsi Ali, dakle reformi usmjerenih prema sekularizaciji islama i deeskalaciji odnosa između muslimana i svih ostalih (Samuel P. Huntington 1990-ih godina nije bez razloga pisao o krvavim granicama islama). Možemo se samo nadati kako eksperti u religiji pritom neće koristiti islamsku strategiju taqiye, odnosno pretvaranja ili obmane koja je dopuštena ako je njezin cilj postizanje povoljnog ishoda za zajednicu vjernika.

>> Mozak pariških napada Abdelhamid Abaaoud ubijen je u jučerašnjoj akciji!

Polemika terorista i apologetskog ljevičara

Pokretač Globalnog sekularnog humanističkog pokreta, Iračanin s američkom adresom Faisal Saeed Al Mutar, nedavno se našalio s diskursom koji a priori
odbacuje bilo kakvu povezanost terorizma s religijom tako što je zamislio hipotetsku montipajtonovsku polemiku između terorista (T) i apologetskog ljevičara (Lj), koju ovdje prevodimo s engleskog jezika:

T: Učinili smo to jer nas naši sveti spisi potiču da to napravimo.
LJ: Ne, niste.
T: Naravno da jesmo.
LJ: Ne, ovo nema nikakve veze s religijom. Vi samo koristite religiju kao
fasadu za socijalne i geopolitičke razloge.
T: Molim?! Jesi li uopće pročitao naše službeno priopćenje? Tamo dajemo
izričito kur'ansko opravdanje. Ovo je džihad, sveti rat protiv poganih,
bogohulnika i nevjernika.
LJ: Ne, ne, ovo definitivno nije muslimanska stvar. Vi uopće niste pravi
muslimani, i klevećete jednu veliku religiju kada to tvrdite.
T: Ha?! Tko si ti da nam kažeš kako nismo pravi muslimani?! Islam je
doslovno u srži svega što radimo, proveli smo najtočniju, najdoslovniju i
najiskreniju interpretaciju temeljnih tekstova. To je čitavi smisao našega
postojanja.
LJ: Jok. Mi smo vas stvorili. Uspostavili smo društveni i ekonomski sustav
koji vas otuđuje i ugnjetava, i zato ste to napravili. Žao nam je.
T: Molim? Upravo smo vas nemilosrdno poklali na ulici. Gađali smo slučajne
prolaznike, ugnjetavanje nam nije bilo ni na kraj pameti!
LJ: Slušaj, ovo je naša krivica. Ne osuđujemo vas što se ne osjećate
dobrodošlima i što ste pukli.
 T: Ozbiljno ti govorim. Naradili smo se da bi ovo izveli, i nećemo vam
dozvoliti da nam to oduzmete.
LJ: Ne, mi smo hranili vaš ekstremizam. Preuzimamo punu odgovornost.
T: O moj Bože, koliko ljudi moramo ubiti kako bi konačno prenijeli našu
poruku?

Hrana
Mood food
Hrana za dobro raspoloženje: Doznajte što bi trebalo jesti da se osjećate sretnije

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar rajetin
    rajetin:

    Izvrstan članak, trebalo bi više takvih analiza u našim novinama. No potrebna je i jedna ispravka - Sam Harris je neuroznastvenik po vokaciji, a ne filozof (jedan od "četiri jahača ateizma": Dawkins, Dennett, Harris i pokojni Hitchens). Drugo, mislim da ... prikaži još! nije ispravno izdvajati Kur'an, a amnestirati Bibliju, naročito Stari zavjet, koji nudi jednako okrutne recepte. Islam je približno šest stoljeća mlađi od kršćanstva. Pa, vratimo se u doba Križarskih ratova, ili "otkrivanja" Amerike, kad su nevinu indijansku dječicu prije klanja krstili da im raj ne pobjegne. Nema tu lakih rješenja. Stado treba pastira, pastir organizaciju, organizacija moć...

  • Avatar dusko.besenic.3
    dusko.besenic.3:

    Katolik sam,po rođenju i odgoju,ali na žalost,nemam vjere u sebi,ponajviše zbog silnih kontradikcija koje nalazimu kršćanstvu,aislamne poznajem dovoljno da bih ga mogao kuditi ili hvaliti,ali ne mogu zatvoriti oči pred činjenicom da su kršćani dolazili u njihove zemlje,napadali ih,ubijali i ... prikaži još! pljačkali,što i dan danas (na drugi način,pa čak i na isti način) ponovo radimo ljudima te vjere! Terorizam se je rodio iz njihove nemoći,očaja i želje da žive normalno kao ostali svijet.Po meni su,u današnje vrijeme, najveći teroristi SAD i Izrael,sa njihovim saveznicima i podržavateljima! Sjetite se samo što je onaj majmunoliki (i po inteligenciji...neka majmuni oproste)G.Bush učinio Iraku,lažući bezočno cijeli svijet,da napadaju Irak zbog nedostatka demokracije i posjedovanja oružja za masovno uništenje,a ipak je samo još jedanput bila nafta u pitanju! Po tim kriterijima prvo bi trebalo uništiti SAD! Žalim za svakim nepotrebno izgubljenim ljudskim životom,a isto tako i zbog hipokrizije "zapadne civilizacije",koja napravi svjetski spektakl od 129 nedužnih žrtava,dok istovremeno ta ista "civilizacija" ubija na tisuće pripadnika inkriminirane religije!!! Budimo barem pošteni,ako želimo imati,svi skupa,kakvu-takvu budućnost!?

  • Vlaskoulicanec:

    Izvanredan članak. Bojim se jedino da ga niti jedan nosilac vlasti neće pročitati.