Sve više ljudi u Hrvatskoj radi, ali sve manje njih ima osjećaj sigurnosti. Plaća stiže, ali rastu i životni troškovi i krediti. Posao postoji, ali ugovor je privremen. Stan se plaća, ali sve teže postaje vlastiti. Upravo je taj osjećaj stalne neizvjesnosti, da se puno radi, a teško diše, postao jedno od ključnih pitanja hrvatskog društva.
SDP-ov razvojni model polazi od jednostavne, ali često zanemarene činjenice: zaposlenost sama po sebi nije dovoljna ako ne donosi stabilnost, predvidivost i mogućnost planiranja života. Zato se SDP-ove politike ne promatraju odvojeno, nego industrija, rad, porezi i stanovanje čine jednu povezanu cjelinu.
Rad koji ne daje sigurnost stvara društvo u grču
U Hrvatskoj danas mnogi rade puno, ali bez dugoročnih jamstava. Prekarni oblici rada, kratkotrajni ugovori i nestandardni aranžmani postali su normalni, osobito za mlađe generacije. U isto vrijeme visoki troškovi stanovanja i inflacija dodatno smanjuju realnu vrijednost plaća.
SDP upozorava da takav model ne proizvodi samo socijalnu nesigurnost, nego i gospodarsku slabost jer radnici koji žive u stalnom stresu teže ulažu u vlastite vještine, rjeđe se odlučuju na osnivanje obitelji i, nažalost, sve češće razmišljaju o odlasku iz zemlje. Što znači da društvo koje se oslanja na takav rad dugoročno gubi.
Sigurnost dolazi iz sustava, ne iz improvizacije
Zato SDP-ov pristup ide šire od pojedinačnih mjera. Cilj industrijske transformacije je stvaranje kvalitetnijih i produktivnijih radnih mjesta. Politike kraćeg radnog vremena i prava na isključenje štite zdravlje i ravnotežu života. Suzbijanje prekarnog rada vraća sigurnost ugovorima, dok porezna politika rasterećuje plaće i smanjuje pritisak troškova života.
Ključna poruka je da sigurnost ne dolazi slučajno, ona se gradi kroz dosljedne politike koje su međusobno usklađene. Bez toga, svaka mjera ostaje parcijalna i kratkoročna.
Stanovanje kao temelj osjećaja stabilnosti
Jedan od najvećih izvora nesigurnosti danas je stanovanje. Rast cijena nekretnina i najamnina dodatno opterećuje kućne budžete, osobito onih koji ovise isključivo o radu. SDP-ov razvojni model prepoznaje da se pitanje rada i pitanje stanovanja ne mogu razdvajati.
Zato porezna politika ima ulogu korektiva, destimulira pasivnu akumulaciju u nekretninama i vraća ravnotežu između rada i rente. Cilj nije kažnjavanje, nego stvaranje uvjeta u kojima rad ponovno postaje održiv temelj životne sigurnosti.
Normalan život kao politički cilj
SDP-ov razvojni model ne obećava savršenstvo, ali nudi jasno usmjerenje: društvo u kojem se od rada može planirati budućnost. U kojem plaća nije samo broj, nego temelj stabilnosti. U kojem posao ne iscrpljuje do kraja, a stanovanje nije stalni izvor straha.
U tom smislu, pitanje “može li se od rada normalno živjeti” nije isključivo emotivno pitanje koje si svi svakodnevno postavljamo, nego je to prije svega političko pitanje. Odgovor na njega određuje kakvu Hrvatsku gradimo, i za koga.
Otvori KEKS Pay
