Nije bilo ugodno slušati zagrebačke maturante kako na glavnom trgu pozivaju kolege: "Ajmo, ustaše!" Ugledali su se na starije. Očevici kažu da ih nije bilo mnogo, ali bili su glasni. I jedan takav glas je previše. Kada tako govore odrasli, djeluju opasno; kad govore mladi, zvuče otužno. U najmanju ruku, potvrđuju da njihova generacija nema ideala, da bježe od roditelja noseći na leđima, možda i u srcu, njihov teret. Treba li mladima gledati kroz prste što u spornim pitanjima države nastupaju po uzoru na svoje odgojitelje a da sami nisu naučili misliti povijest svojom glavom? Treba li ih bolje učiti što je stvarno bilo u doba njihovih djedova i očeva?