Zato što smo ljudi, svi ne mislimo i ne osjećamo o svim stvarima isto. Tako čine insekti, vojske radnika i ratnika s jednom glavom koja svime upravlja. Ako smo ljudi, o svojim različitim mišljenjima, osjećajima, iskustvima i pogledima morali bismo biti u stanju razgovarati. Nažalost, i u ovom 21. stoljeću kao dominantna ljudska osobina i oblik ponašanja nameće se nešto drugo: ako različito mislimo i osjećamo, onda smo neprijatelji koji konflikte rješavaju nasiljem, šakama i ratovima. Bez obzira na žrtve.
Da bi se taj narativ o nužnosti i neizbježnosti ratova učvrstio i da bi se u njemu odgojio i svaki novi naraštaj, žrtve posvećujemo. Besmislenost i neljudskost njihovih stradanja, smrad krvavog blata i truleži koji ostaje iza svakog ubijanja prikrivamo tamjanom kulta naših mrtvih koji su “morali” dati život za ono što nam je sveto, kao i kulta naših koji su ubijali one druge. O mrtvima tih drugih u najboljem slučaju uopće ne razmišljamo. U najgorem ih i tako mrtve preziremo.