Kada je američki predsjednik Joe Biden lakonski objavio "kraj pandemije", to je u javnosti dočekano s pomiješanim osjećajima. Ljudi su više bili zbunjeni izjavom, nego očekivano euforični. U taboru korona-vjernika se mogao osjetiti izvjestan antiklimaks, kao kad vođa kulta objavi kako raspušta red, dok je tabor korona-skeptika vidno likovao, doživjevši to kao potvrdu kako su cijelo vrijeme bili u pravu.
Sve u svemu, nije nešto slutilo na dobro. Jer, kao što često biva, jedno zlo ne nestaje samo od sebe, osim da ustupi mjesto nekom većem zlu. To naročito nije slučaj kada se u sve to umiješa i politika koja, po običaju, voli asistenciju velikih nevolja kako bi se običan puk zabavljao tim nevoljama, zaboravljajući kako na ovome svijetu za čovjeka nema veće nevolje od onih koje mu može isporučiti politika.
Cini mi se da ljudi polako pocinju shvacati da ih netko stalno vuce za nos, najprije s pandemijom, a sada s ratom koji agresivci s obje strane ne zele zaustaviti. Bizarno, no imam osjecaj da je ljudima na vrh glave tih perverznih igrica pa su polako skloniji brzom skalpu nego sada vec visegodisnjem mrcvarenju